Ova atraktivna luka ima pristup takav da se “sve druge na Mediteranu mogu skriti“. Smatra da bi današnju pretovarnu luku, koja nagrđuje i zagađuje okolicu, trebalo prenamijeniti. Profit bi bio veći, a “mogu se povući i novci iz EU fondova“.

Najveći svjetski kruzeri uspjeli bi se vezati uz obalu, tolika je dubina, otkriva Vicić. Blizina željeznice omogućava prijevoz turista u unutrašnjost uz opuštanje u kvarnerskim ljepotama. Takve pruge su rijetkost.

Vicić vjeruje da bi brojno stanovništvo šire okolice time profitiralo jer bi poslovali autobusni prijevoznici, taksisti, otvorile se suvenirnice i konobe. Bakar bi živnuo kao nekada i turisti bi imali u čemu uživati zbog bogate povijesti mjesta.

Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće bio je to najveći grad na području današnje države, a odisao je duhom pomorskog života. U njemu je 1849. otvorena pomorska škola, najstarija strukovna škola u Hrvatskoj.

Ugled duguje i Bakarskoj vodici, pjenušavu vinu od loze uzgojene na strmim prezidima, točenom u dvorovima diljem Europe.

U ljepotama grada i zaljeva dame i gospoda dolazili su uživati još u doba Austro-Ugarske, a turizam se intenzivnije razvio 60-ih godina prošloga stoljeća.

No danas je tek pun informativnih tabli koje putniku dočaravaju njegov nekadašnji sjaj, a odnedavno je gradom moguće prošetati i virtualno.

Luka za rasuti teret

Ljubomir Vladislović u Bakru je cijeli život. Kaže da je današnji gorući problem luka za rasuti teret koja zagađuje zrak, more i, najviše, podmorje. „Dokumentirano je kako radnici lopatama bacaju višak tereta s brodova u more kako ga ne bi morali skupljati“, otkriva.

Kaže da se jednog burnog vikenda uokolo raspršilo preko pet tona prašine. Grad prljaju i otvoreni kamioni i vagoni. Lebdeće čestice srozavaju kvalitetu života mještana. Ove godine konačno kreće izgradnja kanalizacije. Bakar je među prvima u Hrvatskoj imao kanalizaciju, ali nekadašnji sustav nije primjeren današnjem stilu života.

Vicić, koji se dugo bavi ronjenjem, upozorava da je dno u vrlo lošem stanju tamo gdje su kanalizacijski ispusti. Ovaj nagrađivani volonter vodi ronilačku sekciju Luben koja organizira akcije čišćenja podmorja. „Izronimo stolice, gume, boce – stvari koje uglavnom slučajno završe u moru“, opisuje.

U vrijeme rada koksare, prisjeća se, podmorje je bilo crno. Sada se djelomično oporavilo. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) 24 posto svih smrtnih slučajeva u svijetu, otprilike 13,7 milijuna godišnje, povezano je s okolišem.

U sklopu projekta Europska bioetika na djelu Robert Doričić s Medicinskog fakulteta u Rijeci za doktorat je istraživao smrtnost na području Grada Bakra kroz tri etape industrijskog razvoja.

Za središnje je razdoblje industrijalizacije na bakarskom području uzeo period djelovanja koksare od 1978. do 1994. godine. Prvo ispitivano razdoblje obuhvaćalo je ono od 1960. do 1977. godine, a posljednje od 1995. do 2012. godine.

„U razdoblju najintenzivnijeg onečišćenja, u vrijeme rada koksare, uočen je porast prosječne dobno standardizirane stope smrtnosti od respiratornih bolesti", rekao je Doričić Hini.

Mještani desetljećima vjeruju da je ovo područje pogodno za razvoj malignih bolesti, međutim bez epidemioloških istraživanja nije moguće donositi konkretne zaključke, dodao je. Vijeće UN-a za ljudska prava priznalo je da je čisto, zdravo i održivo okruženje - ljudsko pravo. U skladu s time, Europski parlament je u listopadskoj raspravi zatražio uključivanje tog prava u temeljna prava građana EU-a.

Uz to, Europska unija do 2030. planira poboljšati kvalitetu zraka, vode i tla. Okvir za ostvarenje ambicije ‘okoliša bez onečišćenja’ Zeleni je plan, glavna europska strategija rasta koja s pogledom do 2050. usmjerava članice ka postizanju pravednijeg, održivijeg i čišćeg gospodarstva.

Posljednjih je desetljeća postignut napredak u smanjenju onečišćenja pa tako i u Bakru, no ono i dalje značajno utječe na zdravlje građana. 

Procjena je da u EU-u onečišćenje godišnje uzrokuje svaku osmu smrt.  Vicić nam priča o djetinjstvu kada se s prijateljima na mjestu današnjeg platoa kupao u prekrasnim uvalicama.  Ali su 'odvalili' pola brda i "nasipali nekada čarobnu obalu“, sjetno pripovijeda. 

Sjeća se i da je kod današnje luke dubina mora bila oko 18 metara dok je danas 15, maksimalno.  Odavno nije tamo ronio jer “čemu, kad nema niti travke, samo tmurna pustinja“. Zamjera radnicima luke što nepotrebni materijal bacaju u more.

Luka zagađuje i vizualno te je općenito gorući problem grada upozorava Vladislović koji se, u cilju njegovog rješavanja, angažirao društveno i politički. Međutim, nema pomaka.

Doričić navodi da je Bakar gotovo cijelo 20. stoljeće imao neki oblik industrije. Djelovala je čađara, a na mjestu bivše koksare ranije je bila cementara. 

Tunere, šampanjac i pomorska škola uvijek će podsjećati na Bakar i njegov zaljev, no najčešća asocijacija na ovaj dio Jadrana ipak je koksara. Ona je, umjesto planiranog razvoja, donijela prvenstveno ekološku devastaciju. Nakon zatvaranja pogona, dimnjak visine 250 metara još se dugo nadvijao nad gradom.

„Stigma je tužno naslijeđena“, kaže Vladislović. Međutim, osjeća da je nakon mnogo desetljeća napravljen korak naprijed te budućnost vidi pozitivnom.

Prometna povezanost je izvrsna, nekretnine cjenovno pristupačne, grad miran. Vrlo je pogodan za život, ali i turiste koji ovdje povoljnije unajme smještaj, a zatim istražuju okolicu. Osim toga, cijeli Bakar povijesna je pozornica te ima ogroman potencijal za održavanje kulturnih manifestacija.