Reakcija je bila očekivana. Nakon terorističkog napada koji je u Manchesteru prošlog tjedna odnio 22 života, pristup svim javnim događanjima, poput muzičkih koncerata ili sportskih događaja, bitno je postrožen. Britanska premijerka Theresa May izjavila je da je službena državna mjera rizika od novih terorističkih napada podignuta na 'kritičnu' razinu, a odluku je pratila i naredba o razmještanju gotovo četiri tisuće vojnika po ključnim javnim mjestima diljem Velike Britanije, od Buckinghamske palače pa sve do sportskih stadiona.

Službene odluke britanskih vlasti čak nije ni trebalo čekati. Bez obzira na njih, organizatori koncerata i sportskih utakmica te ostalih događaja na kojima je prisutna publika, u velikom broju pooštrili su mjere sigurnosti. Upozorenja o tome da će se prilikom dolaska na događaje morati dulje čekati i da će redovi biti duži, nanizala su se proteklih dana, a sve zajedno je otvorilo novo pitanje – hoće li se Europa morati naviknuti na novu realnost i, jednako važno, kako će ta nova realnost izgledati?

Iako će to sigurno zazvučati bezosjećajno, naročito imajući u vidu da su na koncertu pjevačice Ariane Grande u Manchesteru velikom većinom stradale mlade osobe i djeca, potrebno je podsjetiti na to da je situacija s terorizmom u Europi danas zapravo još i relativno povoljna. Naizgled nova realnost visokog rizika od terorizma, strogih mjera sigurnosti i potencijalne opasnosti za javnost, za Europu ustvari znači povratak u prošlost.

Veza između europske svakodnevice i terorizma je, nažalost, dugotrajna i u svjetlu niza događaja proteklih godina čini se neraskidivom. Ono što je, pak, karakteristično za moderno doba je da svaki novi teroristički napad ima vrlo glasan odjek u javnosti – mediji su sveprisutni, internet dopire svuda, a društvene mreže donijele su sasvim novu komunikacijsku dimenziju u prijenos informacija. Takav glasan odjek i reakcija, istovremeno, zaglušuju sjećanje na sve ostale slične događaje iz prošlosti.

Nakon katastrofe u Manchesteru pažnja javnosti je ovih dana usmjerena samo na ovu najnoviju tragediju i potrebno je posebno podsjećati da su šok i reakcija bili jednaki kad su prije nešto više od dvije godine, recimo, stradali urednici i suradnici francuskog satiričnog tjednika Charlie Hebdo. Ili da je u koordiniranim terorističkim napadima u studenom 2015. u Parizu smrtno stradalo više od stotinu osoba, od čega devedesetak samo na koncertu u kazalištu Bataclan. Teroristički napadi u sredstvima javnog prijevoza u Londonu u kojima je stradalo više od pedeset ljudi 7. srpnja 2005. čine se kao vrlo daleka prošlost, jednako kao i tragedija u madridskim vlakovima godinu dana prije toga kad je poginulo gotovo dvjesto osoba, a ozlijeđeno više od dvije tisuće.

Incident u kojem je u Nici kamionom prije niti godinu dana pregaženo gotovo 90 ljudi? Napad na briselskom aerodromu u kojem je tri mjeseca prije toga poginulo 17 osoba? Sve su to teroristički napadi na koje je danas potrebno posebno podsjećati. Možda i najbolji primjer kako sjećanje može brzo izblijediti je podsjetiti na to da je i Hrvatska imala 'svoj' teroristički incident kad je u Rijeci krajem 1995. godine prilikom napada na policijsku stanicu ozlijeđeno tridesetak osoba, a smrtno je stradao počinitelj.

Svi ovi nabrojani događaji, koliko god tragični bili, još su uvijek daleko od terorističke svakodnevice koja je vladala Europom ne tako davnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Globalna baza statističkih podataka o terorističkim napadima pokazuje da je u tom razdoblju broj terorističkih napada u zapadnoj Europi godišnje redovno bio viši od 200, a u 1979. godini ih je čak bilo više od tisuću.

Za razliku od danas kad je dobar dio terorističkih incidenata povezan s islamskim ekstremistima, tada je nedužna javnost stradavala krivnjom organizacija poput Irske Republikanske Armije (IRA), baskijske separatističke organizacije ETA, zapadnonjemačkog ljevičarskog pokreta Rote Armee Fraktion (RAF), ili njima idealistički sličnim talijanskim Crvenim brigadama (Brigate rosse).

I daleko do toga da je terorizam u Europi tada bio ograničen samo na spomenute organizacije, ali njihovo spominjanje je podsjetnik da s terorističkom prijetnjom uglavnom živimo već desetljećima. A u tome nismo jedini. Izraelska država je možda i najbolji primjer kako funkcionira društvo u kojem je teroristički napad moguć u svakom trenutku.

Takva svakodnevica se ne može lako proglasiti ugodnom, no čak i uz novi stav s kojim dolaze strože mjere sigurnosti prilikom javnih okupljanja, nije nužno strahovati da će javni događaji u Europi postati neugodna iskustva. Realna je, nažalost, mogućnost da bi nove mjere mogle predstavljati dodatni trošak bilo kroz poskupljenje ulaznica za takve događaje ili kroz dodatno opterećenje za proračune iz kojih se financiraju snage reda i sigurnosti.

U svemu tome trebalo bi učiti na primjeru Sjedinjenih Američkih Država koje su nakon terorističkih napada na tornjeve Svjetskog trgovačkog centra gotovo u potpunosti preokrenule svoju paradigmu nacionalne sigurnosti. Nebrojne milijarde dolara potrošene su na poteze koji su trebali dovesti do veće sigurnosti i spriječiti moguće nove terorističke napade – od osnivanja sasvim novog ogranka vlade (Odjel domovinske sigurnosti) do ratnih akcija diljem Bliskog Istoka. Sve te promjene bile su praćene i brojnim raspravama oko toga je li sve to bilo potrebno i je li to stvarno doprinijelo većoj sigurnosti i u kojoj mjeri, a jednoznačan odgovor nije donesen.

Europa sa svojom 'terorističkom prošlošću' ima priliku novom oživljavanju problema pristupiti i na druge načine. Daleko od toga da nije potrebno pažnju posvetiti jačim mjerama sigurnosti na samim događajima, no tragedija u Manchesteru, gdje je bomba aktivirana u predvorju arene, pokazuje da takvi potezi ne moraju i stvarno spriječiti teroriste u njihovim namjerama. Realnost je da je apsolutno nemoguće nadgledati sve u svakom trenutku i da je prijetnja terorizma nešto na što ćemo se (opet) morati naviknuti. A umjesto da podlegnemo paranoji bilo bi bolje da rješavanju problema pristupimo inteligentno. Ako je to ikako moguće.