Hrvatska vinska industrija u posljednjih dvadeset godina poprilično je napredovala. Za razliku od nekad, danas više nije rijetkost na policama trgovina naći proizvode desetaka različitih vinskih proizvođača koji u ukusno dizajniranim buteljama nude domaće vino ponekad i po paprenim cijenama.

No brojke o proizvodnji vina u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina sugeriraju nešto rezerviraniju situaciju. Promotivni napori, rast popularnosti i brojnosti gastro festivala te sve veći broj turista nisu donijeli nikakav skok domaćim vinarima. Naprotiv, brojke pokazuju da je u posljednjih nekoliko godina gotovo nestala privatna proizvodnja za osobnu potrošnju, da profesionalna proizvodnja stagnira, a uvoz je udvostručen.

Krenimo redom. Podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju da je 2011. godine u Hrvatskoj proizvedeno 1,4 milijuna hektolitara vina. Samo pet godina kasnije ta je brojka prepolovljena i u 2016. proizvodnja je iznosila 760 tisuća hektolitara.

Naizgled katastrofalan trend donekle spašava činjenica da spomenute brojke uključuju profesionalnu proizvodnju, kao i proizvodnju vina za osobne potrebe. Ako se uzme u obzir to da se svih tih godina profesionalna proizvodnja uglavnom kretala u rasponu od 500 do 600 tisuća hektolitara, jedini zaključak koji se može izvući taj je da su hrvatski građani u samo nekoliko godina gotovo prestali proizvoditi vino za osobne potrebe. Klijeti, vikendice i rad u vlastitim vinogradima, očito, više nisu u modi.

S druge strane se nalazi profesionalna proizvodnja, od koje se često puno očekuje. Broj turističkih noćenja od 2011. do 2017. porastao je sa 60 na 86 milijuna, Zagreb je izrastao u sasvim solidno turističko odredište s hrpom raznih festivala i događaja te nas sa svih strana obasipaju podacima o važnosti turizma za domaće gospodarstvo. No uza sve napore čini se da domaći vinari nisu uspjeli u potpunosti iskoristiti potencijal koji se stvara.

U Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK) slažu se da je 'potrošnja kroz turizam (...) svakako prilika za plasiranje domaćih zaliha vina, a pogotovo kroz vinski turizam, koji u ovom trenutku nije dovoljan'. Dodaju i da se moramo prilagoditi novoj generaciji turista te da s Hrvatskom turističkom zajednicom mogu i moraju 'pridonositi razvoju hrvatske vinske i turističke industrije' jer Hrvatska 'isto tako može i mora u budućnosti postati vinski i gourmet centar regije'.

Podaci Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, koji obuhvaćaju proizvodnju vina na obiteljskim gospodarstvima, u obrtima, trgovačkim društvima i zadrugama, pokazuju da je u tekućoj vinskoj godini (koja traje od 1. kolovoza lani do 31. srpnja ove godine) prijavljena proizvodnja od 576 tisuća hektolitara vina. Ta je brojka gotovo u čašu jednaka količini koja je proizvedena u vinskoj godini 2011. godine, a u međuvremenu je oscilirala i na niže kao, recimo, 2014., kad su proizvedene 523 tisuće hektolitara, ali i na više, poput 2015. i 2016., kad su hrvatski vinari proizveli više od 600 tisuća hektolitara vina. Ipak, podaci pokazuju da nema nekakvog bitnijeg trenda.

Domaći vinari za nastalu situaciju uglavnom krive uvoz vina. Iz Udruženja vinarstva koje djeluje pri HGK-u dobili smo odgovor da oscilacije u proizvodnji ovise 'o vremenskim uvjetima i mogućnostima' te da 'izvozna strategija vina još uvijek ne postiže željene ciljeve' dok je uvoz vina i dalje vrlo velik u odnosu na izvoz.

Podaci DZS-a to potvrđuju. Između 2013. i 2017. vrijednost izvoza hrvatskih vina kretala se između 10,4 i 13,1 milijun eura, s time da je ova najviša brojka zabilježena lani. Uvoz je pak u istom razdoblju gotovo udvostručen. U 2013. godini vrijednost uvezenih vina bila je 16,5 milijuna eura, da bi lani dosegnula 28,7 milijuna eura, a u prethodne dvije godine bila je i nešto viša.

U HGK-u kažu da se 'hrvatski vinski proizvod bori s vrlo jakom konkurencijom iz drugih zemalja vinskog svijeta' i da su cijene uvoza iz većine zemalja ispod jednog eura. Statistika pokazuje da otprilike trećina vina u Hrvatsku dolazi iz Makedonije, a nakon nje slijede Francuska i Italija, koje su svaka izvor za oko šestinu uvoza u Hrvatsku. Nakon njih udio u uvozu veći od pet posto ima još samo Njemačka, a slijede Bosna i Hercegovina, Slovenija, Kosovo i Španjolska, odakle nam je lani došlo po između tri i četiri posto uvoza.

S druge strane, najvažnije izvozno tržište nam je Bosna i Hercegovina, kamo odlazi oko četvrtine izvozne proizvodnje, a nakon nje i Njemačka, u kojoj završi oko 15 posto domaćeg izvoza. Uz spomenute, udio veći od pet posto u domaćem izvozu vina još imaju tržišta Austrije, Crne Gore, Sjedinjenih Američkih Država te Srbije.

Gianfranco Kozlović, poznati istarski vinar i predsjednik Udruženja vinarstva HGK, kaže da je 'Hrvatska trenutno prepoznata kao vinska zemlja samo u nekim zemljama svijeta, uglavnom zemljama u regiji, u kojima se sustavno radi promocija nekoliko zadnjih godina. Udruženje vinarstva HGK radi na daljnjoj strategiji izvoznih tržišta i marketinga hrvatskih vina, koja je vrlo bitna za ostvarivanje naših ciljeva na stranim tržištima, ali i domaćem, a sve u skladu s domaćim proizvodnim količinama vina i financijskim mogućnostima promotivnih kampanja na stranim tržištima'. Kozlović dodaje i da je osnovni cilj 'prije svega biti prisutan na važnim tržištima radi postizanja prepoznatljivosti i izgradnje brenda Vina Croatia'.

On smatra da je realnost 'proizvodnja kvalitetnih i vrhunskih vina u malim količinama koje moramo plasirati po relativno većim cijenama od konkurencije u okruženju, što za vina bez posebnog imidža nije lako, stoga ne može se očekivati kratkoročno velik rast izvoza' te dodaje da je dobar znak činjenica da nam raste cijena vina u izvozu. U HGK-u objašnjavaju da su donijeli 'zajedničku marketinšku i izvoznu tržišno orijentiranu strategiju 'Vina Croatia – vina mosaica', gdje se vinari predstavljaju na svim najznačajnijim emitivnim turističkim tržištima (Austrija, Njemačka), najvažnijim sajmovima vina (Prowein Düsseldorf, Vinexpo Bordeaux, VinItaly Verona) te na trećim tržištima (SAD, Švicarska, Srbija), koristeći novac iz fondova EU-a, odnosno Vinske omotnice'.

Iz podataka Agencije za plaćanja u poljoprivredi vidi se da su za više od polovice vinske proizvodnje u Hrvatskoj zaslužne samo tri županije: Istarska, Osječko-slavonska i Vukovarsko-srijemska, iz kojih dolazi oko stotinjak tisuća hektolitara godišnje. Uz njih, nešto bitniju proizvodnju, na otprilike polovici spomenutih količina, još imaju Požeško-slavonska i Dubrovačko-neretvanska županija, dok iz ostalih domaćih regija dolaze manje količine.

Liste pet najvećih domaćih proizvođača vina za protekle dvije godine to i potvrđuju. Na njima se nalaze mahom ista imena te su Iločki podrumi zauzeli sam vrh, dok se na četvrtoj i petoj poziciji i u 2016. i u 2017. nalaze Belje d.d. te Erdutski vinogradi. Porečka Agrolaguna i Kutjevo d.d. zamijenili su mjesta u protekle dvije godine.

>>> Ovdje pročitajte čije se vino pilo na kraljevskom vjenčanju

U konačnici, trendovi na svjetskim tržištima, na kojima se posljednjih godina javlja i pokret koji u potpunosti odustaje od industrijske proizvodnje vina, pokazuju da iako vino kao piće ne doživljava neku posebnu renesansu, na samom tržištu ne nedostaje živahnosti. Uz malo sreće i povoljne vremenske prilike, možda će i hrvatski vinari konačno uspjeti zahvatiti i nešto veći dio tog tržišta pa da potencijal koji imamo jednostavno zapijemo.