Sudjelujući na energetskoj konferenciji prije desetak dana, ministar Šušnjar izjavio je da nuklearna energija ne smije biti isključena iz promišljanja o energetskoj budućnosti Hrvatske.

'Nuklearna elektrana Krško nije samo ključna za energetsku stabilnost, već i za nacionalnu sigurnost u idućih 20, a vrlo vjerojatno i 40 godina', poručio je ministar.

SMR-ovi su nuklearni reaktori snage do 300 megavata

Osim postojećih kapaciteta, osvrnuo se na planove Slovenije za izgradnju novog bloka u Krškom te podsjetio da je 1980-ih bila predviđena i gradnja nuklearne elektrane na hrvatskom teritoriju, između Ivanić Grada i Siska.

Posebno je naglasio važnost novih tehnologija u nuklearnom sektoru: 'Razvoj nuklearne tehnologije stavio je u fokus male modularne reaktore, a njih svakako treba uzeti u obzir kao jedno od niskougljičnih rješenja za Hrvatsku. Po tom pitanju uskoro ćemo poduzeti i konkretne korake.'

Mali modularni reaktori, u stručnim krugovima poznati pod skraćenicom iz engleskog jezika SMR, i nisu tako nova tehnologija. Prvi komercijalni prototipovi pojavili su se još kasnih 90-ih godina prošlog stoljeća.

'SMR-ovi su nuklearni reaktori snage do 300 megavata. Znatno su manji od konvencionalnih nuklearnih elektrana - za usporedbu, u Krškom je instaliran reaktor snage 696 megavata. Njihova najveća prednost su niži troškovi i brža izgradnja', ističe prof. dr. Zdenko Šimić.

Moduli se tvornički proizvode i sklapaju na lokaciji, smanjujući rizik od kašnjenja i povećanja troškova. Imaju i veću sigurnost jer koriste pasivne sigurnosne sustave (npr. za hlađenje) koji ne zahtijevaju vanjsku energiju ili ljudsku intervenciju u slučaju nesreće te imaju manju količinu radioaktivnog materijala, što smanjuje potencijalne posljedice nesreća.

Male nuklearne elektrane ne traže velike evakuacijske zone

Uz to im je prednost, navodi Šimić, to što su fleksibilniji jer omogućuju lakše integriranje u elektroenergetski sustav i opsluživanje udaljenih područja ili industrijskih postrojenja.

'To su puno manji objekti od konvencionalne elektrane. Grade se ispod zemlje, što im povećava sigurnost. Njihova evakuacijska zona je samo uzak krug oko elektrane, tako da ih praktički možete smjestiti uz bilo koje industrijsko postrojenje ili neki grad. Za elektrane poput Krškog, ovisno o regulativi zemlje, evakuacijska zona je od deset pa do više kilometara', kaže Šimić.

Glavni izazovi SMR-a su tehnološka zrelost i cijena. Potrebni su, osim toga, vrijeme i ulaganje za razvoj, odobrenje i izgradnju pilot postrojenja.

Cijena se kreće oko 10.000 dolara po kilovatsatu

'Većina projekata je u fazi razvoja, a komercijalizacija se očekuje nakon 2030. godine. Troškovi izgradnje prvih jedinica su visoki. Kreću se oko 10.000 dolara po kilovatsatu, no masovna proizvodnja mogla bi smanjiti troškove na oko 6000 dolara. Razvoj SMR-ova vjerojatno će zahtijevati državne subvencije ili javno-privatna partnerstva', napominje Šimić.

Prema lani objavljenom izvješću Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) o SMR-ima, ta je tehnologija zasad primijenjena samo u Rusiji i Kini, gdje SMR-ovi već rade i proizvode energiju, dok su u SAD-u u pripremi za izgradnju.

'Ruska plutajuća nuklearna elektrana Akademik Lomonosov ima dva SMR-a od 35 megavata te su u pogonu od 2020. godine. Kina ima SMR-a četvrte generacije i snage 210 megavata u pogonu od kraja 2021. Radi se o visokotemperaturnom reaktoru HTR-PM, a hladi se plinom s keramičkim gorivom u obliku kugli', navodi Šimić.

Među zemljama koje razvijaju SMR-ove, prema podacima OECD-a, nalaze se i Češka, Rumunjska, Poljska, Velika Britanija, Francuska, Belgija, kao i Rusija, Kina, SAD, Kanada, Južna Koreja, Filipini, Saudijska Arabija, Indonezija i Argentina.

Hrvatska ima bogato znanje o korištenju nuklearne energije

Nabrojenim zemljama pridružila se nedavno i Danska s dva projekta – Seaborg Technologies i Copenhagen Atomics. Potonji razvijaju u suradnji s Institutom Paul Scherrer (PSI).

'Danci nemaju iskustva s time. Napravili su prototipni model, odnosno stvarni reaktor, ali u puno manjoj veličini. S PSI-jem su sklopili ugovor i sad će taj reaktor dopremiti u naš institut te će se započeti s probnim radom. Čim je PSI ušao u taj posao, to je znak da Danci vrlo ozbiljno rade na svom SMR-u', kaže Šimić.

U odnosu na Dansku, Hrvatska je u prednosti jer ima više od 50 godina iskustva u korištenju nuklearne energije. Krško je, naime, krenulo s komercijalnim radom sad davne 1983. godine.

'Značajan broj naših ljudi radi u elektrani. Imate i velik broj privatnih tvrtki koje su vezane za Krško, zatim tvrtke koje rade na globalnom tržištu izrađujući elemente za nuklearno gorivo ili sofisticirane uređaje za testiranje materijala. Na Fakultetu elektrotehnike i računarstva naši znanstvenici provode analizu nuklearne jezgre i uključeni su u aktivnost razvoja novih reaktora. Znači, imamo dosta znanja i iskustva. Ali taj bazen se pomalo smanjuje i nestat će ako ne bude novih projekata. Bilo to proširenje Krškog ili razvoj SMR-ova', upozorava Šimić.

Nuklearno regulatorno tijelo treba izdvojiti iz MUP-a

Domaća stručna zajednica itekako je 'zagrijana' za mini nuklearke. Radi se na tome da predstave zajedničku inicijativu Vladi.

'Ono što sam čuo iz razgovora s kolegama u Hrvatskoj, želja im je da regulativa bude spremna ako se država odluči za razvoj SMR-ova. Nuklearno regulatorno tijelo prije je bilo samostalno. Uslijed nekih racionalizacija integrirano je u Ministarstvo unutarnjih poslova. Ako se želi ojačati nuklearna aktivnost i ozbiljno se razmišlja o SMR-ovima, to je daleko od zadovoljavajućeg rješenja', upozorava Šimić.

Na području SMR-ova, prema izvještaju Međunarodne atomske agencije, objavljenom prije dvije godine, ima više od 80-ak rješenja. Dio njih nastavlja s konvencionalnom tehnologijom, znači s načinom rada koji je vrlo sličan Krškom, samo u manjim gabaritima i s nekim dodatnim modernijim rješenjima.

'Takva tehnologija je jednostavnija i sigurnija. Može se očekivati da će raditi pouzdanije jer s njom već ima puno iskustva, a i licenciranje bi prošlo puno jednostavnije. Novije tehnologije, koje za hlađenje reaktora koriste tekući metal, tekuću sol ili imaju puno više obogaćeno nuklearno gorivo, na papiru su super jer obećavaju veće radne temperature, manju cijenu, možda čak i manje otpada, ali to tek treba isprobati i dokazati', objašnjava Šimić.

Teorijski bi Hrvatska mogla imati SMR već za pet godina

Ako Hrvatska krene razvijati SMR-ove, on smatra da bi se trebalo držati konvencionalnih rješenja.

'Generalna filozofija je da ne eksperimentiraš. Puno jači igrači i bogatije zemlje mogu si priuštiti isprobavati nove stvari. Mi baš i ne', ističe Šimić.

Kad bi se sad krenulo s razvojem SMR-ova, teorijski bi Hrvatska mogla imati prvi već za pet godina. Međutim realno je, s obzirom na poslovičnu brzinu domaćih državnih tijela, da bi za to trebalo puno, puno više vremena.

'Poljska i Rumunjska imaju ugovore, prema kojima bi mogle imati prve SMR-ove do kraja ovog desetljeća. Poljaci idu s nekoliko partnera i oni u startu razmišljaju o više jedinica, a Česi su u pregovorima s britanskim Rolls Roycem. Nisam optimističan i ne mislim da ćemo držati korak s njima, jer te su zemlje već dosta ispred nas. Ali mislim da se možemo nadati tome da će Hrvatska u narednim godinama pojačati aktivnost i da ćemo osmisliti svoj pristup', smatra Šimić.