Daron Acemoglu, Simon Johnson i James A. Robinson nagrađeni su za svoje istraživanje o tome kako institucije oblikuju blagostanje zemalja, a njihova otkrića postavila su temelje za rasprave o političkim sustavima, kolonijalizmu i ekonomskoj jednakosti.

Njihovo ključno djelo, 'The Colonial Origins of Comparative Development: An Empirical Investigation', objavljeno 2001., donijelo je uvid u to kako različiti tipovi institucija – inkluzivne ili eksploatatorske – utječu na dugoročan gospodarski rast zemalja. Dok su se politički i ekonomski znanstvenici ranije fokusirali na čimbenike poput geografije i resursa, Acemoglu, Johnson i Robinson istaknuli su ulogu institucija kao ključnog pokretača napretka ili stagnacije.

Inkluzivne institucije kao temelj prosperiteta

U središtu njihovog istraživanja leži pojam inkluzivnih institucija. Riječ je o političkim i ekonomskim sustavima koji omogućuju širokoj populaciji sudjelovanje u društvenim i ekonomskim procesima. U inkluzivnim sustavima građani imaju priliku sudjelovati u donošenju političkih odluka, a ekonomski sustavi omogućuju slobodu poduzetništva, inovacija i pristupa tržištu. Prema tezi trojice znanstvenika, ovakvi sustavi potiču investicije u obrazovanje, inovacije i dugoročan gospodarski rast. U takvim zemljama trud se isplati, a pojedinci imaju stvarne prilike za napredovanje.

Nasuprot tome, ekstraktivne institucije karakteriziraju zemlje u kojima vlast kontrolira manja elita koja prisvaja sve ekonomske dobitke, ne ostavljajući prostor za političke ili ekonomske promjene. Takvi sustavi guše inovacije, stvaraju beznađe i dugoročno dovode do stagnacije ili ekonomskog propadanja. Zemlje koje se oslanjaju na ekstraktivne institucije u konačnici ne mogu generirati održiv rast, čak i ako kratkoročno bilježe određeni napredak.

Kolonijalizam kao 'eksperiment'

Velik dio istraživanja Acemoglua, Johnsona i Robinsona fokusira se na povijesne primjere, posebno na razdoblje kolonijalizma. Kolonijalne sile, poput Velike Britanije i Francuske, uspostavile su različite političke i ekonomske institucije u svojim kolonijama, a istraživači su analizirali kako su te institucije oblikovale budući razvoj tih zemalja. Jedna od najzanimljivijih točaka njihovog istraživanja tvrdnja je da su engleske kolonije, koje su uspostavile inkluzivnije institucije, dugoročno imale bolje ekonomske rezultate u usporedbi s kolonijama u kojima su Francuzi uveli ekstraktivne sustave.

Primjeri poput Australije i Kanade, koje su zadržale inkluzivne institucije, ilustriraju koliko su takvi sustavi mogli pozitivno utjecati na njihov dugoročan gospodarski uspjeh. S druge strane, zemlje u kojima su bile prisutne isključivo eksploatatorske institucije, poput mnogih afričkih i južnoameričkih država, i danas se bore s ekonomskom stagnacijom i političkom nestabilnošću.

Dugoročan rast nasuprot kratkoročnim dobicima

Jedna od ključnih teza koju su Acemoglu, Johnson i Robinson naglasili jest važnost dugoročnog pristupa razvoju. Iako se može činiti da ekstraktivni sustavi kratkoročno donose visoke profite, posebno u razdobljima u kojima elita kontrolira prirodne resurse ili infrastrukturu, dugoročno takvi sustavi ne uspijevaju potaknuti održiv rast.

Pitanje koje se često postavlja u vezi s ovim istraživanjima jest kako u taj okvir uklopiti zemlje poput Kine, a koje pod autoritarnim režimom bilježe visoke stope gospodarskog rasta. Acemoglu i njegovi kolege priznaju da Kina predstavlja specifičan slučaj jer je i unutar komunističkog sustava uveden određeni stupanj tržišne ekonomije i poduzetničke slobode, što je omogućilo rast. Međutim dugoročno, bez inkluzivnih institucija, ostaje pitanje može li nastaviti svoj uspjeh ili će naići na prepreke slične onima u drugim autoritarnim državama.

Ekonomska nejednakost – izazov našeg vremena

U obrazloženju Nobelovog odbora istaknuto je da rad ovih znanstvenika predstavlja važan korak u razumijevanju ključnog izazova našeg vremena – smanjenja velikih razlika u prihodima između zemalja.

Svjetska banka upozorava da je dug najsiromašnijih zemalja dosegnuo rekordnu razinu, a istraživanja Acemoglua, Johnsona i Robinsona nude rješenja u obliku preporuka za političke vođe.

Njihova istraživanja pokazuju da su zemlje s inkluzivnim institucijama ne samo politički stabilnije, nego i gospodarski održivije. Države koje omogućuju svim slojevima društva da sudjeluju u političkim i ekonomskim procesima imaju veće šanse za smanjenje nejednakosti i dugoročno blagostanje.