Tisuću puta snažniji od crnog baruta, dinamit - stabilniji oblik nitroglicerina - omogućio je sigurnu upotrebu eksploziva u građevinarstvu i rudarstvu, ubrzao izgradnju cesta, tunela, kanala i drugih građevinskih projekata diljem svijeta u drugoj polovici 19. stoljeća. Danas je ime njegova izumitelja ipak više poznato po nagradama za znanstvena otkrića. A upravo su ovaj tjedan među ostalim obilježile dodjele Nobelovih nagrada u šest kategorija - za fiziku, kemiju, medicinu, književnost, mir i ekonomiju
Inženjer, izumitelj (dinamita), industrijalac, pacifist, filantrop, poliglot i 'najbogatiji lutalica na svijetu' poklonio je svoje bogatstvo kako bi se dodjeljivale godišnje nagrade u svim onim područjima koja su predstavljala njegove cjeloživotne interese.
Prvi put dodijeljene 1901. godine, pet godina nakon Nobelove smrti, te nagrade dodjeljuju se za postignuća u medicini, fizici, kemiji, književnosti i u postizanju mira. Dobitnici u svakoj kategoriji dijele svotu nagrade, a ona se tijekom godina usklađivala. Nagrada za ekonomiju dodana je naknadno te je financira švedska središnja banka.
Pa tko je bio Alfred Nobel, utemeljitelj najprestižnije znanstvene nagrade?
vezane vijesti
O Alfredu Nobelu
U 18. i početkom 19. stoljeća razumijevanje plinova i reakcija koje ih proizvode bilo je od velikog značenja za moderno industrijsko društvo. Osobito važna bila je proizvodnja eksploziva.
Antoine-Laurent Lavoisier i E. I. du Pont unaprijedili su proizvodnju crnog baruta, tehnologiju poznatu zapadnim kulturama još od 14. stoljeća, a i ranije u Kini te na Dalekom Istoku. Do sredine 19. stoljeća stvarali su se mnogo snažniji eksplozivi tretiranjem različitih organskih tvari dušičnom kiselinom. Među tim novim eksplozivima bio je i dinamit, stabilizirani oblik nitroglicerina, koji je 1867. godine izumio Alfred Bernhard Nobel, pokretač dodjele Nobelovih nagrada.
Rođen je 21. listopada 1833. u Stockholmu u Švedskoj, a za njegovu ljubav prema znanosti možda je najzaslužniji otac Immanuel, inženjer i izumitelj (među ostalim je izumio šperploču). Godine 1842. obitelj Nobel - Immanuel, Andriette i njihovo šestero djece - preselila se u Rusiju, gdje je otac otvorio inženjersku tvrtku koja je opskrbljivala carsku vojsku opremom u Krimskom ratu, među ostalim morskim minama.
Alfred i njegova braća školovali su se kod kuće, a švedski i ruski učitelji podučavali su ih kemiji i drugim predmetima. On je postao izuzetno vješt u kemiji iako je istovremeno sanjao o tome da postane pisac.
Međutim otac je ustrajao u tome da ga odvrati od književnosti. Godine 1850. poslao je tada 16-godišnjeg Alfreda na studij kemijskog inženjerstva u inozemstvo. Tako je nekoliko mjeseci boravio u pariškom laboratoriju Théophilea Pelouzea i dijelio radni prostor s Ascanijem Sobrerom, talijanskim kemičarem koji je prvi pripremio nitroglicerin 1846. godine.
Kada je imao 18 godina, Nobel je bio šegrt u New Yorku kod švedsko-američkog izumitelja Johna Ericssona, a on je kasnije izgradio slavnu oklopnjaču Monitor tijekom Američkog građanskog rata.
Po povratku u Sankt Peterburg, obiteljska tvornica Nobelovih doživjela je procvat zahvaljujući Krimskom ratu. Nobel je u to vrijeme posjetio Švedsku, Njemačku, Francusku i SAD, zbog čega je dobio nadimak 'najpoznatiji svjetski lutalica'. Navodno je govorio šest jezika: švedski, njemački, ruski, francuski, talijanski i engleski.
Nakon što je obiteljska tvrtka bankrotirala, vratili su se u Švedsku. Tada su se Nobel i njegov otac okrenuli razvoju metoda za masovnu proizvodnju nitroglicerina za građevinske svrhe u maloj tvornici izvan Stockholma.
Čak 355 patenata
Nobel se potpuno posvetio proučavanju eksploziva te sigurnom rukovanju i proizvodnji iznimno nestabilnog nitroglicerina. Započeo ju je u maloj tvornici izvan Stockholma, a taj je pothvat koštao života njegova najmlađeg brata Emila u eksploziji 1864. godine, kada je poginulo još pet radnika. Unatoč tragediji, Nobel je nastavio raditi na razvoju sigurnijeg eksploziva na bazi nitroglicerina. Nakon uništenja tvornice 1864. otkrio je da se njime može sigurnije rukovati ako se apsorbira u infuzorijskoj zemlji.
Prvo je izumio detonatorsku kapislu, a zatim otkrio da silikatna zemlja, kieselguhr, stabilizira nitroglicerin, čime je stvoren dinamit, a patentirao ga je 1867. godine.
Upravo mu je taj izum donio svjetsku slavu, a ubrzo se počeo koristiti za probijanje tunela, iskopavanje kanala te izgradnju željeznica i cesta diljem svijeta. No Nobel nije stao - nastavio je s inovacijama, izumivši i druge vrste eksploziva. Kako bi zaštitio svoje patente i izbjegao transport opasnog nitroglicerina na velike udaljenosti, posvuda je osnivao tvrtke. Njegove švedske i britanske podružnice postale su dio multinacionalne kemijske grupe AkzoNobel, bazirane u Nizozemskoj.
Bio je toliko predan istraživanjima da je tijekom 1870-ih i 1880-ih izgradio mrežu tvornica širom Europe za proizvodnju eksploziva. Godine 1894. kupio je željezaru u Boforsu u Švedskoj, a ona je postala središte danas poznate tvornice oružja Bofors. U to je vrijeme Nobel živio u Parizu i često putovao, no najviše je vremena provodio u svom laboratoriju baveći se izumom niza sintetičkih materijala; do svoje smrti imao je 355 registriranih patenata.
'Trgovac smrću je mrtav'
Godine 1875. Nobel je stvorio učinkovitiji oblik dinamita, tzv. praskavu želatinu, a 1886. godine i balistit, gotovo bezdimni eksploziv, prikladan za vojno streljivo. Iako je pokušao učiniti rukovanje eksplozivom sigurnijim za radnike, bio je duboko uznemiren destruktivnošću svojih izuma i zabrinut za mir u svijetu.
I danas mu se predbacuje da je zaradio novac na ratu, ali njegovi patenti odnose se prije svega na miniranje u rudnicima, a zlatna i dijamantna groznica bile su glavni uzrok potražnje. Vrijednost njegova bogatstva do smrti popela se na više od 31 milijun švedskih kruna (danas bi to bilo oko 150 milijuna dolara) i volio je nazivati se dobročiniteljem čovječanstva.
Premda je zaradio veliko bogatstvo od izuma, bio je zabrinut za svoje nasljeđe. Kada mu je umro brat Ludvig, 1888. godine, jedne su novine greškom mislile da je umro Alfred, objavivši novinski nekrolog pod naslovom: 'Trgovac smrću je mrtav'. Ovaj događaj potaknuo ga je da razmisli o tome po čemu će ga svijet pamtiti, što je iznjedrilo - dodjelu nagrade.
'Predstavili su me kao 'genija zla', kao 'trgovca smrću', a ja sam samo radio za dobrobit čovječanstva. Jedini cilj mog života bio je širiti znanje, uvjeren da to znači prije svega širiti blagostanje', iznio je Nobel u pismu nećaku 1896., pred kraj života.
Godinu prije, u studenom 1895., potaknut takvim napisima, napisao je oporuku na komadiću poderanog papira, navodeći da je svu ostavštinu namijenio čovječanstvu. Odvojio je tako veći dio svog velikog bogatstva za godišnje nagrade za fiziku, kemiju, fiziologiju ili medicinu, književnost i mir, a prvi su put dodijeljene 10. prosinca 1901., na petu obljetnicu njegove smrti.
Nobel je izabran za člana Kraljevske švedske akademije znanosti 1884. godine, koja će kasnije birati dva laureata nagrade, a 1893. godine dobio je počasni doktorat Sveučilišta u Uppsali.
Ljubav prema pacifistici
Premda se nije ženio, navodno je imao dvije velike ljubavi - barunicu Bertu Kinsky te Sophie Hess, Austrijanku koja ga ostavila zbog mladog činovnika.
Bertha Kinsky udala se za baruna Von Suttnera, a ostala je u nekoj vrsti veze s Nobelom do kraja njegova života. Bila je pacifistica i smatra se da je ona uvelike zaslužna za to što je među Nobelove nagrade uvrštena i ona za mir. Sama je postala prva žena koja je dobila tu nagradu, i to devet godina nakon njegove smrti, 1905. godine, piše Povijest.hr.
Mnogi se pitaju zašto kemičar Nobel nije predvidio nagradu za matematiku. Za to postoji nekoliko objašnjenja, među ostalim i ono da je za to kriva neka žena koju je navodno volio, a bila je ljubavnica poznatog švedskog matematičara Goste Mittag-Lefflera. No taj trač nije potkrijepljen povijesnim dokazima.
Zadužio švedsku obrambenu industriju
U njegovoj oporuci među ostalim stoji: 'Ovaj kapital, kojim će izvršitelj oporuke operirati u sigurnim vrijednosnicama, trebao bi biti temelj za fond čija će godišnja kamata biti podijeljena kao nagrada onima koji su u protekloj godini donijeli najviše koristi čovječanstvu. Kamata će biti podijeljena na pet jednakih dijelova. Moja je izričita želja da se pri dodjeli nagrade ne gleda na pripadnost naciji, tako da nagradu dobije najzaslužniji.'
Dvije godine prije svoje smrti, 1894., vratio se u Švedsku, u gradić Karlskoga, koji danas služi kao živi primjer njegove vojne i industrijske ostavštine. Naime ondje se nalazio zadnji Nobelov laboratorij, i to nadomak velike tvornice eksploziva koju su iznjedrili njegovi izumi i kasniji poslovni interesi.
U to je vrijeme Nobel kupio Bofors, tvrtku koja je proizvodila topove u Karlskogi. Njegov pomoćnik i izvršitelj oporuke Ragnar Sohlman preuzeo je grupu nakon njegove smrti i ona je postala srce švedskog vojno-industrijskog kompleksa 20. stoljeća. I dalje u tom gradiću švedska obrambena industrija proizvodi vrhunske topove, topničke granate, metke i eksplozive. Nobel je preminuo u svom domu u Italiji, u San Remu, 10. prosinca 1896., a uzrok je bila iznenadna smrt zbog krvarenja u mozgu. Pokopan je u rodnom Stockholmu. U njegovu čast kemijski element otkriven 1956. godine nazvan je nobelij.
Nobel je imao poseban odnos prema književnosti. Njegova malo poznata drama 'Nemesis', tragedija u četiri čina o žrtvi incesta, bila je tiskana tek kad je ležao na samrtnoj postelji. Nakon njegove smrti uništeno je cijelo izdanje i preostala su samo tri primjerka. Djelo je smatrano previše skandaloznim i svetogrđem te se njegova eksplozivna moć očito smatrala snažnijom i od samog dinamita. Ova je drama ponovno objavljena tek u svibnju 2003., piše Deutsche Welle.
Dva hrvatska znanstvenika osvojila su Nobelove nagrade. Lavoslav Ružička dobio ju je za kemiju 1939. godine, kao i Vladimir Prelog 1975. godine.
Skandali Nobelove nagrade
U dugoj povijesti dodjele Nobelove nagrade bilo je puno skandala.
'Trgovac smrću'
Alfred Nobel iza sebe ima čak 355 patenata, ali danas je najpoznatiji po dinamitu, zbog čega su ga u njegovo vrijeme zvali 'genijem zla' i 'trgovcem smrću'. Upravo zato što je bio šokiran načinom na koji se koristi njegov izum, švedski je kemičar odlučio osnovati nagradu koja će nagrađivati najviše doprinose dobrobiti čovječanstva.
Zanemarivanje žena
Do 2022. različite Nobelove nagrade dobilo je 960 osoba i 30 organizacija. Među pobjednicima je bila samo 61 žena, pri čemu Marie Curie dva puta, zbog čega su neki tvrdili da ih povjerenstva za dodjelu nagrada zanemaruju.
Jedan od možda najpoznatijih primjera omalovažavanja odnosi se na Jocelyn Bell Burnell, a ona je otkrila pulsare 1967. i kasnije objavila rad o tome sa svojim savjetnikom Antonyjem Hewishom. Međutim samo su Hewish i kolega Martin Ryle dobili Nobelovu nagradu za fiziku 1974. godine za otkriće pulsara.
Svađe oko mira
Nobel za mir svako malo je predmet velikih rasprava, među kojima su one iz 2012., kad je nagradu osvojila Europska unija, i 2009., kad je dodijeljena tada novopečenom američkom predsjedniku Baracku Obami. Ipak, jedna od problematičnijih ona je iz 1994., kad su je podijelili palestinski političar Jaser Arafat te izraelski političari Yitzhak Rabin i Shimon Peres zbog angažmana u izraelsko-palestinskim mirovnim pregovorima. Kritičari su tvrdili da je Arafatova Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) sudjelovala u nizu terorističkih napada.
Mnogi smatraju kontroverznim i to da su Donald Trump i Vladimir Putin bili nominirani za Nobelovu nagradu za mir.
Slučaj Rushdie
Jedna od mrlja u povijesti Švedske akademije svakako je i slučaj Salmana Rushdieja. Kad je 1989. ajatolah Homeini tek proglasio fetvu i pozvao na ubojstvo britanskog pisca zbog 'uvrede' islama u 'Sotonskim stihovima', iz Nobela se nisu oglasili jer se nisu htjeli uplitati u politiku.
Dvoje članova tada je dalo ostavku iz protesta, a tek 2016., 27 godina kasnije, Akademija je službeno obznanila da osuđuje otvoreni poziv za ubojstvo slavnog pisca koji je za tu nagradu bio nominiran nekoliko puta.
Neslana šala s Hitlerom
Nacistički vođa Adolf Hitler na popisu nominiranih za nagradu za mir našao se 1939., na što su ljudi ostali u šoku, a saznanje da je u pitanju šala jednog od članova švedskog parlamenta još više ih je zgrozilo. Nacist koji zaista jest na popisu dobitnika jest fizičar Philipp Lenard, nagrađen 1905. za otkrivanje katodnog zračenja, a među kontroverznima je i Cordell Hull, nekadašnji američki državni tajnik koji je dobio Nobela za mir 1945.
Razlog je njegova uloga u osnivanju Ujedinjenih naroda, ali povijest ga pamti i kao čovjeka koji je na predsjednika Franklina D. Roosevelta 1939. izvršio pritisak da ne dopusti ulazak u SAD za 950 Židova koji su tražili azil zbog nacističkih progona. Među istinskim, a kontroverznim nominacijama svakako je i ona sovjetskog diktatora Josifa Staljina, 1945. i 1948. nominiranog za nagradu za mir zbog napora da se okonča Drugi svjetski rat.
Najveći propust u povijesti nagrade
Među najvećim kontroverzama Nobela svakako je to što nagradu za mir nije dobio Mahatma Gandhi, vođa pokreta za nezavisnost Indije i simbol nenasilnog otpora. Bio je nominiran 1937., 1938., 1939., 1947. i 1948., kad je na njega izvršen atentat.
Te godine preskočena je dodjela nagrade za mir jer 'među živima nije bilo prikladnih kandidata'. Iz Odbora za Nobelovu nagradu 2006. priznali su da je to najveći propust u njihovoj povijesti, a donekle su ga pokušali umanjiti 1989., kad su nagradili tibetanskog duhovnog i svjetovnog vođu Dalaj-lamu, pa poručili da je to 'dijelom i u spomen na Mahatmu'.
Zakinuti za Nobela
Na popisu onih koji su nepravedno ostali bez nagrade za mir prema kritičarima su, među ostalima, američka političarka, humanitarka i spisateljica Eleanor Roosevelt, mjanmarski političar i diplomat U Thant te češki dramski pisac, esejist, pjesnik, disident, političar i zadnji predsjednik Čehoslovačke Václav Havel, a propusta je mnogo u svim kategorijama. U kategoriji kemije, primjerice, nikad nije nagrađen Dmitrij Mendeljejev, tvorac periodnog sustava elemenata. U književnosti je niz nenagrađenih dosta nevjerojatan: James Joyce, Lav Tolstoj, Anton Čehov, Marcel Proust, Henrik Ibsen, Mark Twain, George Orwell, Arthur Miller...
Kissinger
Autor uzrečice 'Ako želiš nekoga ubiti, napravi to brzo', Henry Kissinger, nalazi se na popisu nobelovaca koji su dobili nagradu za mir. Dobio ju je 1973. zbog doprinosa smirivanju Vijetnamskog rata, kao savjetnik Richarda Nixona za nacionalnu sigurnost. Na tu je poziciju stupio 1969., usred rata, a 1973. postao je državnim tajnikom, da bi nakon Nixona na toj funkciji služio i Geraldu Fordu, sve do 1977. Kissingeru se, među ostalim, kao grijeh uzimaju Vijetnam, u kojemu je minirao mirovne pregovore 1968., otvarajući put Nixonu za izbore, širenje rata masovnim bombardiranjem Kambodže i Laosa, pomoć u rušenju demokratski izabrane vlade u Bangladešu 1971., što je rezultiralo smrću barem pola milijuna civila, ubojstvo čileanskog predsjednika Salvadora Allendea u puču 1973., kao i brojna druga u sklopu Operacije Kondor.
Zabrana za Nijemce
Kad je 1935. Nobelovu nagradu za mir osvojio njegov veliki kritičar, njemački pacifist Carl von Ossietzky, Hitler je svim Nijemcima zabranio da prihvate priznanje. Umjesto toga osnovao je Njemačku nacionalnu nagradu za umjetnost i znanost. U periodu zabrane bez Nobela ostali su biokemičari Richard Kuhn (1938). i Adolf Butenand (1939.) te bakteriolog Gerhard Domagk, također 1939. Kasnije su ipak dobili svoje nagrade.
Hvala, ali ne hvala
Dva puta su dobitnici odbili Nobela. Prvi je Jean-Paul Sartre, kojemu je 1964. dodijeljena nagrada za književnost. Kako je filozof objasnio u službenom dopisu, odbio ju je jer nije želio biti institucionaliziran. 'Pisac mora odoljeti tome da bude pretvoren u instituciju, čak i kad je to na počasni način', poručio je. Drugi je Lê Đức Thọ, vijetnamski revolucionar i političar koji je nagradu 1973. trebao podijeliti s Kissingerom zbog sudjelovanja u Pariškoj mirovnoj konferenciji, na kojoj je potpisan prekid sukoba u Vijetnamskom ratu. 'U ovakvim uvjetima nije moguće da prihvatim Nobelovu nagradu za mir. Kad se budu u potpunosti poštovali uvjeti primirja i kada južnim Vijetnamom zavlada istinski mir, onda ću je moći prihvatiti', naveo je.
Sukob interesa kao nuspojava
Njemački znanstvenik Harald Zur Hausen 2008. dobio je Nobela za otkrivanje uloge humanog papiloma virusa (HPV) u nastanku raka grlića maternice. Problem je bio u tome što je farmaceutska tvrtka AstraZeneca, proizvođač cjepiva za HPV, sponzorirala i web stranicu Nobelove nagrade. Uz to, dva člana odbora koja su odabrala Zur Hausena imala su neke veze s AstraZenecom. Iako nije utvrđen nikakav prekršaj, mnogi još uvijek taj slučaj smatraju primjerom sukoba interesa.
Problematični dobitnici
Među brojnim 'problematičnim' dobitnicima Nobela navodi se i John Nash, matematički genij koji je bolovao od shizofrenije, a kojemu se prigovara zbog navodnog antisemitizma. Kontroverze vezane uz njega 1994. su dovele do odluke da se članovi odbora biraju na tri godine, umjesto dotadašnjeg beskonačnog mandata, a opseg nagrade proširen je na političku znanost, psihologiju i sociologiju.
U području ekonomije 1976. bilo je nesuglasica oko dodjele priznanja američkom ekonomistu Miltonu Friedmanu zbog njegove povezanosti s Augustom Pinochetom. Tu je, dakako, i njemački kemičar Fritz Haber, nagrađen 1919. za razvijanje postupka dobivanja amonijaka za proizvodnju poljoprivrednih gnojiva, a koji je u Prvom svjetskom ratu radio na razvoju bojnih otrova te je odgovoran i za ciklon B, plin korišten za ubijanje Židova u koncentracijskim logorima. Haber je i sam bio Židov koji je dolaskom Hitlera na vlast 1933. ostao bez posla na Institutu Kaiser Wilhelm u Berlinu. Umro je godinu kasnije u egzilu.
Lobotomija
Portugalski neurolog António Egas Moniz dobio je Nobelovu nagradu za medicinu 1949. zbog razvoja prefrontalne lobotomije, postupka kojim se pacijentima - zbog liječenja nekih psihoza - lubanja buši dvjema čeličnim iglama dugim desetak centimetara kako bi se prekinula veza prednjeg čeonog režnja s talamusom i hipotalamusom. Usprkos užasnim nuspojavama, bizarnu metodu su gotovo kao čudesnu prihvatili liječnici diljem svijeta, da bi se od 1970-ih masovno počela etiketirati kao protivna principima čovječnosti. Mnoge su je zemlje zabranile, a Hrvatska, primjerice, 1997.
