Katarina Pranjić je zahtjevan ispit ACAMS-a položila prije tri mjeseca. Time nije stekla samo potvrdu svoje stručnosti za sprečavanje pranja novca, nego i financiranja terorizma. Njezin je glavni posao pomoći klijentima osigurati poslovanje od izloženosti rizicima financijskog kriminala, a pomaže i u primjeni preporuka državnih tijela nakon obavljenih nadzora te savjetuje pri primjeni već postojećih procedura za sprečavanja pranja novca.

Klijenti su većinom obveznici Zakona o sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma: banke, računovođe, posrednici u prometu nekretnina, odvjetnici, klijenti koji su u okviru svog poslovanja ujedno  ovlaštene mjenjačnice, osiguravajuća društva, trgovci umjetninama, knjigovodstveni uredi itd.

Postoji li procjena koliko je opranog novca u optjecaju u globalnoj ekonomiji?

Čak i FATF (Grupa za financijsku akciju protiv pranja novca) - tijelo koje je najrespektabilnije na tom području - izbjegava davati takvu procjenu jer je nemoguće predvidjeti koliki točno doseg imaju prihodi financijskog kriminala u svijetu. Cijela priča počela je istraživanjem novca koji se uprihodio od prodaje droge, zatim se proširila na pranje novca vezanog za druge kriminalne aktivnosti i posljedično na financiranje terorizma. Postoje studije koje daju okvirnu sliku na temelju istraživanja koja su provedena. Tako, na primjer, UNODC-ova (The United Nations Office on Drugs and Crime) studija iz 2009. daje podatke o tome kako prihodi iz kriminalnih aktivnosti dosežu 3,6 posto BDP-a, od čega je 2,7 posto novca oprano, što bi po tadašnjoj analizi bilo 1,6 bilijuna američkih dolara. Analiza Međunarodnog monetarnog fonda govori da je udio opranog novca u svjetskom BDP-u od dva do pet posto, a prema njihovim podacima iz 1998., to bi bilo između 590 milijardi i 1,5 bilijuna američkih dolara, što su tada usporedili i zaključili da je niži iznos grubom procjenom bio jednak BDP-u Španjolske.

Kakva je situacija u Hrvatskoj, kakva je vaša procjena?

Uopće ne sumnjam da je i kod nas oprani novac ušao u svakodnevni optjecaj. Ali to nije samo hrvatski, već globalni problem. Tome u prilog idu i podaci koje objavljuje Ured za sprečavanje pranja novca (UZSPN). Prema njihovom posljednjem objavljenom izvještaju, obveznici su prijavili 763 sumnje na pranje novca i sedam sumnji na financiranje terorizma. Kada govorimo o iznosima, ukupna vrijednost sumnjivih transakcija čije je obavljanje privremeno odgođeno po nalogu tog ureda u 2015. iznosila je 76,6 milijuna kuna, što je skoro četiri puta više nego 2014., kada je taj iznos bio 21,1 milijuna kuna. Treba istaknuti da se ove brojke odnose samo na uočene sumnje, a stvarne brojke su vjerojatno veće.

Kako se najčešće pere novac?

Najbanalnija, a ujedno vrlo efikasna metoda protiv koje se teško boriti je takozvano strukturiranje novca. To se svakodnevno događa. Možda upravo pored vas dok stojite u banci na šalteru. Strukturiranje novca se primjenjuje kako bi se izbjegli postavljeni limiti iznad kojih se odvija praćenje ili prijavljivanje u novčarskom sustavu. Naime, svaka transakcija veća od određenog iznosa posebno se prati i postoji obveza opsežnije identifikacije stranke i izvora novca. U SAD-u je taj limit 10.000 dolara, a kod nas je trenutno 15.000 eura ili 105.000 kuna. Kako bi to izbjegli i integrirali novac u sustav, kriminalci angažiraju više pojedinaca koji zatim raspoređuju novac u više različitih sjedišta i/ili uplaćuju manje iznose ispod određenog limita kako bi izbjegli praćenje u sustavima.

Je li moguće da pojedinac ili neka tvrtka sudjeluju u pranju novca, a da toga nisu svjesni?

Da. Osobito ako se radi o manjim društvima, koja nemaju razvijene procedure za sprečavanje pranja novca prilagođene svom poslovanju. Svako plaćanje gotovinom u većim iznosima ili suradnja s klijentom nad kojim niste proveli dubinsku analizu (identifikaciju) može biti sumnjiva. U Hrvatskoj postoje društva koje se nalaze u nezavidnoj ekonomskoj situaciji i koje će pristati na takav način poslovanja samo kako bi došla do klijenta. Na primjer, netko plati knjigovođu ili agenciju za nekretnine gotovinom u iznosu od 15.000 eura ili više. Oni ne mogu znati porijeklo tog novca i kroz svoje poslovanje će taj novac uvesti u legalan novčarski sustav. Kao pojedinci možemo biti sudionici u pranju novca, a da to nismo ni znali. Recimo, neovlaštenim pristupom našem računu on se može zloupotrijebiti na način da se na njega ili s njega transferira tuđi novac, čime smo postali žrtve. Navedeni su slučajevi da su to manji iznosi pa ljudi ni ne primijete da su se dogodile transakcije po računu. Na sreću, banke provode nadzor i brinu se da do toga ne dolazi.

Ima li Porezna uprava kvalitetne ljude za borbu protiv financijskog kriminala?

Svi obveznici koji se bave sprečavanjem pranja novca i financiranja terorizma imaju obavezu barem jednom godišnje proći edukaciju. Na tim skupovima česti su gosti predavači iz Porezne uprave ili drugi stručnjaci iz nadzornih tijela. Mislim da Hrvatska ima puno kvalitetnih stručnjaka na tom području. Ipak, prostor za napredak vidim kod drugih obveznika Zakona o sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma, koji moraju ulagati u edukaciju svojih zaposlenika i kontinuirano poboljšanje procedura prilagođenih rizicima njihovog poslovanja. Zadnjih godina i tu je došlo do pomaka, od faze u kojoj se na to gledalo samo kao na administrativnu dužnost koja se mora ispuniti, do danas, kad se napokon shvaća da je to jako važno.

Kako stojimo sa zakonodavstvom? Imamo li stroga ili labava pravila?

U usporedbi s drugima zemljama, naš je zakon u nekim područjima stroži od onih u drugim zemljama, ali je zapravo vrlo sličan zakonima koje imaju druge zemlje članice EU-a jer je pisan prema istoj europskoj direktivi. U Irskoj je npr. puno blaži postupak analize i prikupljanja podataka o financijskim institucijama ili društvima čiji su podaci javno dostupni (objavljeni). Neki detalji mogu varirati, ali glavna područja i bit provedbe su identični. Uskoro bi na snagu trebao stupiti novi Zakon o sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma koji prati novu (IV Direktivu) i očekujemo da će biti još stroži kad su u pitanju kazne za one koji ga se ne budu pridržavali.

Hoće li poslodavci doživjeti izmjenu zakona kao još veću birokratizaciju svog poslovanja?

Dio njih mogao bi to tako doživjeti. Moram priznati da sam i ja to tako doživljavala u samim počecima, kada sam morala administrirati puno podataka jer mi nije bila jasna šira slika svih tih zahtjeva i kako točno možemo spriječiti nekoga da pere novac. Zašto to moramo raditi? Koja je moja uloga u tome? Meni se preokret dogodio prije dvije godine na ACAMS-ovoj konferenciji u Londonu, na kojoj su predavači bili najveći stručnjaci za suzbijanje terorizma i sprečavanje pranja novca. Na tom skupu sudjelovali su vodeći ljudi raznih agencija, banaka i državnih institucija. Na stvarnim su nam primjerima pokazali kako su podaci koje uočimo ili prikupimo iskorišteni i koliko su napada zahvaljujući tome spriječili te koliko ljudi izbavili iz lanca trgovine ljudima.

Kad čujete da je u posljednjih nekoliko desetljeća u svijetu izvršeno gotovo 100.000 terorističkih napada, ne može vam biti svejedno. Tada shvatite da kao prvi obrambeni zid prevencije možemo svojim sustavima biti jedan od čimbenika koji im može znatno otežati posao tako da im npr. zaustavimo dotok novca. Ako radite u banci na šalteru, doslovno možete spriječiti neki planirani napad ako ste educirani za prepoznavanje indikatora sumnjivog ponašanja ili transakcija.

Koji su to indikatori?

Prije nego što započnete bilo kakav poslovni odnos u banci radi se dubinska analiza stranke. Skupljaju se vaši osobni podaci. Postavljaju vam se općenita pitanja, koja možda nikad niste povezivali sa sprečavanjem pranja novca ili borbom protiv terorizma. Na primjer, u koju svrhu otvarate račun, čime se bavite, koja su vam okvirna primanja. Tako se obavlja procjena rizika i stvara okvirna slika o klijentu. A ako se primijeti da u nekih mjesec, dva ili tri obavljate transakcije iznosima koji su neuobičajeni za vaš posao ili okvirna primanja, da često šaljete novac na različite zemljopisne lokacije, što se ne može povezati s vašim poslovanjem, tada postajete sumnjivi.

Naravno da to nije jedini indikator. Ima ih mnogo - vaša pretjerana radoznalost za politike poslovanja, uvjete i ograničenja vezana uz praćenje transakcija, otvaranje računa u sjedištima koja su neobjašnjivo udaljena od vašeg prebivališta, povezanost s politički izloženim osobama, posuđivanje vlastite adrese drugim osobama ako navedenu adresu nije moguće provjeriti, odbijanje odgovaranja na neka pitanja i slično. Osim korisnika, isto tako postoje indikatori za zaposlenike koji rade ovaj posao. Poslodavac jednaku pozornost mora davati i nasumičnim provjerama da nitko od zaposlenika ne sudjeluje u financijskom kriminalu.

Koliko uopće koštaju teroristički napadi? Postoji li takva analiza?

Iako često slušamo kako je jeftino izvesti napade koji su se događali u Europi proteklih godina, terorizam u pravilu uopće nije jeftin. To su prave organizacije koje trebaju novac za provođenje planova, ustrojstvo, propagandu, operacije, za troškove najmova, života, komunikaciju, plaću, za obuku, putovanja, logistiku… Svakim danom smišljaju nove tehnike i svi koji sudjeluju u borbi protiv terorizma moraju biti korak ispred njih. Novim procedurama otežava im se djelovanje. Teroristi često nisu takve platežne moći da mogu samostalno financirati tehnologiju i stručnjake, koliko god oni bili dio tih organizacija zbog ideologije koju dijele. Traže svaki propust i ranjive lokacije, a razlog zbog kojeg napada nema svaki dan iako ih žele provoditi leži upravo u tome što za to trebaju ljude, novac i opremu. Spriječiti napad i spriječiti postojanje terorističke organizacije dvije su odvojene stvari.

Hrvatski Ured za sprečavanje pranja novca u svom izvješću naveo je iznose za pojedine terorističke napade. Bombaški napad na vlak u Madridu izveden u ožujku 2004. koštao je 10.000 dolara. U Londonu u srpnju 2005. bombe su bile postavljene u vagonima podzemne željeznice i autobus na kat. Procjena je da su troškovi terorista bili oko 8000 funti. Najskuplji napad bio je onaj u kolovozu 1998. na veleposlanstva SAD-a u Tanzaniji i Keniji, koji je koštao 50.000 dolara. Naravno, radi se o malim iznosima u usporedbi sa štetom koju su prouzročili, ali oni do tog novca nisu mogli doći sami, već su se trebali dosjetiti načina na koji da neprimjetno dolazi iz raznih dijelova svijeta.

Kako teroristi dolaze do novca?

Godina 2001. bila je prekretnica kada govorimo o strateškoj borbi protiv terorizma. Otada se sustavno istražuje kako teroristi izvode napade i odakle im novac kojim su mogli provoditi svoje planove. Nedugo nakon napada u SAD-u u rujnu te godine otkriven je trag novca i kako su se teroristi ponašali i na što su trošili novac prije napada. Zastrašujuće je to kako su lako transferirali novac i od tada se donose odluke kojima im se to otežava i kojima se od obveznika traži da ispituju izvor novca i tko su krajnji vlasnici organizacija s kojima surađuju ili krajnji vlasnici korisnika njihovih usluga. Najčešći načini na koje teroristi dolaze do novca su humanitarne organizacije kroz koje prikupljaju sredstva u svrhe koje u ljudima izazivaju empatiju. One su privlačne teroristima jer su 'ranjive', tj. uživaju povjerenje javnosti, imaju pristup izvoru novca, neće biti sumnjive jer je prirodno da on unutar takvih organizacija često fluktuira, mogu biti prisutne na globalnoj razini (često u mjestima ili blizu mjesta koja su izložena terorističkim aktivnostima), zato što su često minimalno ili nisu uopće regulirane i zato što se lako kreiraju. Osim organizacija, imaju razne imućne sponzore.

Za razliku od pranja novca, financiranje terorizma može biti provođeno legalno zarađenim novcem organizacije koja podupire ideologiju neke terorističke skupine, ali će metode biti slične kao i kod perača novca. Takvi se ljudi, da ih se ne bi povezalo s terorizmom ili teroristima koji posluju i time financiraju ostale, koriste raznim zakladama ili udrugama te tako lakše mogu prikriti da su oni krajnji vlasnici i osobe koje su povezane s terorizmom kako bi i dalje mogle neprimjetno transferirati novac. Često ga transferiraju i tzv. hawalom, tj. podzemnim bankarstvom, koje je u najčešćem broju slučajeva povezano s određenim etničkim skupinama. Takva vrsta poslovanja podrazumijeva anonimnost bez pisanih tragova. Ovakvim sustavom su se služili pripadnici Al Kaide 2001. godine.

PwC je najavio osnivanje posebnog tima koji će se baviti financijskim kriminalom.

Tim je u osnutku. Činit će ga domaći i međunarodni stručnjaci raznih profila - porezni savjetnici, revizori, pravnici, stručnjaci za financijsku forenziku i informacijske tehnologije. Njegov sastav bit će promjenjiv ovisno o problemu s kojim se suoče. Usluga prevencije i suzbijanja financijskog kriminala na Zapadu je ugledna i rastuća industrija. U Hrvatskoj je tek u povojima, ali i ovdje postaje sve jasnije koliko je važno i ključno osigurati ne samo poslovanje društava, već i sigurnost građana.

Što će ta ekipa točno raditi?

Ona će više djelovati preventivno i savjetnički. To znači da će za neko društvo promatrati poslovanje i na temelju takvog snimanja otkriti rizična područja i davati preporuke za unapređenje sustava, tj. sigurnosnih procedura, njihovu provedbu ili možda stvaranje takve procedure i prikladne mjere u sustavima onih koji ih do sada nisu imali, naravno sve u skladu sa zakonima. Procedure i liste indikatora trebaju biti prilagođene uslugama koje obveznici nude, a i ovisne o vrsti klijenata s kojima surađuju. Uzevši u obzir nagle izmjene trendova i nove rizike, ponekad je obveznicima teško pratiti takvu dinamiku i tada će rado prihvatiti našu pomoć. Poslodavci ne poštuju neke odredbe, a da toga nisu ni svjesni. Neki trebaju pomoć nakon što po rješenju inspektorata dobiju jasan pregled nedostataka u svojim sustavima prevencije i tada angažiraju stručne timove da im pomognu uspostaviti kvalitetniji sustav.