Predstavnici hrvatske drvoprerađivačke industrije upozoravaju da je njihova proizvođačka pozicija kod javnih nabava proteklih godina bila redovito u inferiornijem položaju u odnosu na uvoznički lobi, pa je u našim sportskim arenama i dvoranama ugrađen američki i njemački parket, u obnovi ratom stradalih kuća korištena su drvena krovišta iz BiH i Slovenije, u uredima državne uprave nabavlja se talijanski i poljski namještaj, za jadranskih hotela odabire se namještaj i oprema iz Srbije i Slovenije i dr.
Drvni klaster u današnjem priopćenju naglašava da bi u kontekstu gubitka više od 8.500 radnih mjesta u drvnoj industriji, čime je dovedena na rub opstanka, bilo poželjno javnoj nabavi proizvoda iz drva, posebice namještaja za opremanje javnih prostora u RH pristupati s više društvene odgovornosti, istovremeno provodeći zakonom propisane procedure bez ičijeg favoriziranja ili diskriminiranja.
Izmorena složenim i neizvjesnim postupcima javne nabave, pritisnuta kroničnim neplaćanjem, drvna industrija je prisiljena na izvoz (65 posto prihoda dolazi iz inozemstva), pa možemo govoriti o njenom djelomičnom odustajanju od poslova u javnoj nabavi, čime se veliki dio njenog prirodnog i logičnog prihoda od nekoliko milijardi kuna prepušta nelojalnoj konkurenciji, ističu iz Drvnog klastera.
Upozoravaju na podatak da se uvoz namještaja proteklih godina kretao od 450-600 milijuna američkih dolara, dok je cjelokupna drvna industrija među rijetkima u zemlji u proteklih pet godina ostvarivala izvozni suficit.
Naglašavaju pritom da se niti jedna zemlja prema svojim sirovinama i resursima ne ponaša isključivo tržišno, nego strateški.
Ako je 48 posto teritorija RH pod šumom i ako se na bazi šume u cijelom proizvodnom lancu zapošljava više od 50.000 radnika, onda i država treba pronaći svoj strateški interes. Ako već ne favorizirati, što industrija niti ne traži, onda barem ne diskriminirati. Nije li vrijeme da se netko i u hrvatskoj javnoj nabavi založi za slavonski hrast koji krasi najluksuznije svjetske palače, a kod kuće ga tretiramo slabije od najlošije kineske iverice, pitaju iz Drvnog klastera.
Upozoravaju da se vrlo rijetko u natječajima navode hrvatski proizvodi kao orijentacija u natječajnoj dokumentaciji, već se projektima redovito predviđaju proizvodi stranih proizvođača, pa domaći moraju dokazivati da su i njihovi proizvodi jednakovrijedni.
Na taj se način već u startu natječaja daje do znanja koji se proizvodi preferiraju, kakvih karakteristika, certifikata i oblikovnih zahtjeva, a uz sve to se veže i stereotipno razmišljanje da su domaći proizvodi lošijeg dizajna ili kvalitete, što uistinu ne odgovara stanju stvari, ističu iz Drvnog klastera napominjući da se od ukupnog izvoza drvne industrije, 40 posto ili oko 350 milijuna dolara izveze upravo namještaja na najzahtjevnija svjetska tržišta.
U svakom slučaju, zaključuju, drvna industrija zastupa načelo jednakih uvjeta za sve ponuditelje, a zbog svojih položajnih, tradicijskih i kvalitativnih prednosti uvjerena je u svoju mogućnost isticanja najpovoljnijih uvjeta i ekonomski najpovoljnijih ponuda u većini natječaja.
