Zamisao je bila izazovna. Europska središnja banka (ECB, European Central Bank) od banaka i još nekih financijskih institucija u eurozoni kupovat će obveznice koje ove imaju u svojem vlasništvu. Novac koji tako dobiju banke će plasirati u jeftine kredite, a kompanije i građani će podizati te kredite. Tako će se povećati potrošnja i posljedično potaknuti gospodarstvo eurozone, a i Europske unije.

Ideja čak nije bila nova. Prije ECB-a takvu su taktiku primjenjivale već i središnje banke Japana, Velike Britanije, a i američki sustav Saveznih rezervi (Federal Reserve) pa zašto onda ne pokušati. Tako su prije dvije godine razmišljali u ECB-u kad su odlučili pokrenuti program poticanja gospodarstva kupnjom obveznica na financijskom tržištu čime je u optjecaj trebalo stići svježeg novca spomenute jeftinije kredite.

Dvije godine kasnije i ECB u vlasništvu ima obveznica u vrijednosti višoj od 1.200 milijardi eura. Prvih nekoliko mjeseci europska je središnja banka za taj svoj program izdvajala tek po desetak ili nešto više milijardi eura. U ožujku 2015. listu izdavača čije je obveznice spremna kupiti ECB proširila je i na države eurozone, zbog čega je mjesečno izdvajanje skočilo na nekoliko desetaka milijardi eura. Gornja granica bila je 80 milijardi eura mjesečno.

Danas se na listi izdavača čije vrijednosne papire kupuje ECB nalaze države, kompanije, regije i gradovi, državne te međunarodne razvojne institucije. Naravno, uvjeti koje izdavači trebaju zadovoljavati da bi ECB mogao kupovati njihove obveznice prilično su strogi jer središnja banka kupuje vrijednosne papire samo najviše kvalitete. I tu je nastao problem. Takvih polako ponestaje

Krajem kolovoza iznos državnih obveznica te obveznica lokalnih samouprava, razvojnih i sličnih agencija i banaka, koje ECB ima u vlasništvu, dosegnuo je bilijun eura. S obveznicama ostalih izdavača ukupno se radi o 1.226 milijardi eura. Reuters objašnjava da u posljednja dva mjeseca ECB nije mogao kupiti nikakve obveznice u Estoniji i Luksemburgu, jer jednostavno više nije bilo na prodaju onih koje bi zadovoljavale uvjete, a u Portugalu i Slovačkoj je kupovano manje nego što bi se to po pravilima ECB-ova programa trebalo. Prema postojećim odlukama ECB-a, program kupnje obveznica trebao bi se nastaviti barem do ožujka iduće godine.

Postaje stoga sve očitije da će Europska središnja banka morati prilagoditi taj svoj program želi li ga nastaviti primjenjivati. Prema dosadašnjim spekulacijama, prvo bi se mogla prilagoditi pravila o tome koliko kojih obveznica smije držati ECB. U ovom trenutku odredbe programa propisuju točno koliko se smije kupiti obveznica kojeg izdavača kako ECB ne bi bio previše izložen prema nekome od njih, i kako bi se u najvećoj mogućoj mjeri izbjeglo narušavanje ravnoteže na tržištu

No neki spekuliraju da bi se ECB mogao okrenuti i drugim vrstama imovine, odnosno da bi mogao početi kupovati i dionice kompanija. Osnovni princip bio bi isti. Središnja banka svježim novcem kupovala bi dionice što bi dovelo do rasta njihovih cijena. To bi opet trebalo dovesti do rasta bogatstva ulagača i jačanja potrošnje

Praksa da središnje banke kupuju dionice kompanija nije nepoznata, ali nije ni previše uobičajena. Najviše se u tome ističu središnje banke Švicarske i Japana. Švicarska središnja banka već godinama kupuje dionice koristeći svoje devizne rezerve pa se sada oko 100 milijardi dolara iz tih rezervi nalazi u dionicama raznih kompanija poput Coca-Cole ili Applea. Središnja banka Japana u dionice i slične vrijednosnice ima također investirano stotinjak milijardi dolara, no ona kupuje dionice japanskih kompanija

Analitičari stoga, uglavnom, ne vide problem s time da se takvom taktikom posluži i ECB. Patrick Artus, glavni ekonomist francuske investicijske banke Natixis u izvještaju koji je pripremio za klijente tvrdi da bi kupnja dionica bila opravdana: europske su dionice podcijenjene.

Dionice bi mogle biti vrlo interesantna i bogata opcija. Prema podacima Svjetske banke krajem 2015. tržišna kapitalizacija kompanija iz eurozone čije su dionice izlistane na burzama iznosila je 6,1 bilijun eura. Robe, svakako, ima.

No ono što se smatra problematičnim je to što se ekonomisti slažu da je zapravo vrlo teško procijeniti ima li takva vrsta stimulansa ikakvog važnijeg utjecaja na gospodarski rast. U tome se najčešće pozivaju na iskustva SAD-a i dosadašnja iskustva ECB-e. Dio njih se slaže da je politika kupnje obveznica, kad ju je koristio američki Fed, vjerojatno imala blag pozitivni utjecaj na tamošnju ekonomiju, no teško je odrediti koliki točno. S druge strane, nakon dvije godine i više od 1,2 bilijuna eura potrošenih na obveznice, mnogi se pitaju ima li sve to i kakav utjecaj na ekonomiju eurozone i EU-a.

Slična je situacija i s ulaganjem u dionice. Mnogi se vole pozvati na primjer Hong Konga čije su monetarne vlasti tijekom azijske krize krajem devedesetih snažno investirale u dionice na tamošnjoj burzi što je u dva mjeseca dovelo do rasta cijena od 40 posto. U idućih godinu i pol vrijednost burzovnog indeksa se udvostručila. No iskustva Švicarske, a posebno Japana i njegova anemičnog rasta, pokazuju da ulaganje središnjih banaka u dionice na burzi ne mora donijeti nikakav važniji poticaj.

Ono od čega strahuju mnogi i dugoročne su posljedice od plasiranja toliko novca u sustav. Iako bi kupnja vrijednosnica središnjih banaka mogla i donijeti kratkoročan poticaj za ekonomiju, dugoročno postoji opasnost od visoke inflacije izazvane prevelikom količinom novca, ističu. Pojedini stručnjaci ukazuju i na situaciju na japanskom tržištu na kojem je, tvrde, postalo bitno teže procijeniti pravu vrijednost dionica tamošnjih kompanija baš zbog izdašne kupnje središnje banke što je poremetilo tržišnu ravnotežu.

Mario Draghi, čelnik Europske središnje banke, dosad nije pokazivao odstupanja od izjave iz 2012. kad je rekao da će ECB napraviti što god je potrebno da spasi euro. Iako je situacija na financijskim tržištima tada bila turbulentnija, posebno u svjetlu grčke krize i problema s talijanskim i španjolskim financijama, ne čini se da je odlučnost ECB-a danas išta manja. Jasno da slab rast ekonomije nije izravna prijetnja za očuvanje eura, ali ekonomisti i analitičari ne očekuju da bi ECB u neko skorije doba mogao odustati od svojih programa

Gospodarski rast Europske unije posljednjih godina nikako da se ozbiljnije odmakne od dva posto dok je onaj u eurozoni, regiji država unutar EU-a koje dijele valutu, još i niži. Tisuću i više milijardi eura koje je ECB kupio donijeli su blag rast kreditiranja banaka, ali snažniji ekonomski rast i dalje izostaje. Mnogi bi pozdravili odluku da ECB počne kupovati i dionice, no ne smije se smetnuti s uma da je do financijske i ekonomske krize došlo baš zbog toga što su šefovi velikih korporacija gledali samo kratkoročne interese. Zbog toga, na kraju krajeva, i danas još ispaštamo.