Europska unija posljednjih godina intenzivno traži načine kako smanjiti ovisnost o ruskom plinu, osobito nakon početka rata u Ukrajini. U tom kontekstu, bogati resursima Azerbajdžan postao je ključni partner Bruxellesu u energetskoj strategiji. Međutim, dok suradnja s Azerbajdžanom predstavlja priliku za diverzifikaciju opskrbe, istovremeno otvara niz pitanja o ljudskim pravima, klimatskim ciljevima i posrednoj koristi za Rusiju
Kako bi smanjila ovisnost o Moskvi, Europska komisija je 2022. potpisala memorandum o razumijevanju s Azerbajdžanom, čime je postavljen temelj za povećanje izvoza prirodnog plina u Europu. Predsjednica Komisije Ursula von der Leyen istaknula je tada važnost ove suradnje u 'geopolitički promijenjenim uvjetima'.
Azerbajdžan je, s druge strane, iskoristio ovu priliku kako bi ojačao svoj status ključnog energetskog partnera EU-a. Predsjednik Ilham Alijev na marginama ovogodišnje COP29 konferencije u Bakuu nije skrivao zadovoljstvo zbog sklopljenih ugovora sa Slovačkom, Bugarskom i Srbijom, istaknuvši kako Azerbajdžan 'uvijek spremno pomaže ako je pomoć potrebna'.
vezane vijesti
Skrivena korist za Rusiju
Međutim, kako bi ispunio sve veću europsku potražnju, Azerbajdžan se oslanja na uvoz ruskog plina i nafte. Prema nekim analizama, zemlja je povećala kupnju ruskih fosilnih goriva, a postoji sumnja da se ruski plin 'prepakira' i prodaje kao azerbajdžanski, piše Politico.
'Ljudi počinju shvaćati da to, naravno, neće biti azerbajdžanski plin', izjavila je Aura Sabadus, stručnjakinja za tržište plina iz ICIS-a. 'To će biti ruski plin — samo promijenite etiketu.'
Prema analizi Centra za istraživanje energije i čistog zraka, Azerbajdžan je u 2024. godini svakog mjeseca trošio oko 40 milijuna dolara na rusku naftu, čime je Kremlj ostvario 23 milijuna dolara mjesečnih poreznih prihoda. Ti prihodi, prema stručnjacima, dovoljni su za financiranje više od 1.000 novih ruskih vojnika.
Klimatski ciljevi u sjeni fosilnih goriva
Unatoč globalnim naporima za smanjenjem emisija stakleničkih plinova, Azerbajdžan planira značajno povećati proizvodnju prirodnog plina. Njihova državna energetska kompanija SOCAR najavila je povećanje proizvodnje s trenutnih 37 milijardi kubnih metara na 49 milijardi do 2033. godine.
Takvi planovi doveli su do kritika na ovogodišnjoj COP29 konferenciji, gdje je Alijev optužio zapadne zemlje za 'licemjerje'. 'Povećanje izvoza plina nije bila naša ideja', izjavio je. 'To je bio prijedlog Europske komisije ... jer su trebali naš plin zbog promijenjene geopolitičke situacije.'
Ljudska prava u drugom planu
Osim klimatskih izazova, suradnja EU-a s Azerbajdžanom izaziva kontroverze i zbog stanja ljudskih prava u toj zemlji. Organizacije za ljudska prava optužuju režim Ilhama Alijeva za represiju nad političkim protivnicima i ograničavanje sloboda.
Zhala Bayramova, poznata azerbajdžanska aktivistica, koja je ovih dana dobila prestižnu nagradu za ljudska prava Magnitsky, izjavila je: 'Europljani vide Azerbajdžan kao alternativu Rusiji, ali kupnja energije iz Azerbajdžana znači kupnju energije iz Rusije.'
Jedan od najpoznatijih slučajeva represije u zemlji uključuje njenog oca, Gubada Ibadoglua, koji je pritvoren nakon što je objavio izvješće o pranju ruskog plina. Bruxelles je pozvao Baku na njegovo puštanje, no Alijevov režim zasad ne pokazuje znakove popuštanja.
EU na tankom ledu
Unatoč brojnim kritikama, EU nastavlja suradnju s Azerbajdžanom. Glasnogovornik Europske komisije Tim McPhie izjavio je kako ovaj energetski sporazum 'pomaže Europi da diversificira opskrbu i smanji ovisnost o ruskom plinu'. Istaknuo je i kako partnerstvo uključuje redoviti dijalog o pitanjima ljudskih prava.
Međutim, stručnjaci upozoravaju kako takvo partnerstvo nosi dugoročne političke rizike. 'Problem je što EU ne smatra Azerbajdžan opasnim kao Rusiju, iako je riječ o vrlo sličnom tipu države', zaključuje Bayramova.
