Tvornica cementa Salonit Anhovo iz Slovenije od 2020. planira ući u sektor koji bi trebao procvjetati narednih godina - hvatanje i skladištenje ugljika. Proizvodnja cementa čini čak sedam posto globalne emisije ugljikovog dioksida, tri puta više nego što proizvede zračni promet. Zbog toga je za Salonit ulazak u biznis hvatanja ugljika nužnost kako bi pogon nastavio s radom u budućnosti
Međutim, postoji samo jedan problem. Salonit nema gdje pohraniti ugljik koji zarobi u svojim postrojenjima.
Tvornica se nalazi otprilike 50 kilometara od Tršćanskog zaljeva, talijanske luke smještene na krajnjem sjeveroistočnom dijelu Jadranskog mora. Odatle Salonit tehnički može otpremiti ugljik bilo gdje. Ali za sada se čini da mu je jedina mogućnost slati ugljik u Sjevernom moru, što je dugotrajno i skupo riješenje.
'Mogli bi prihvatiti te troškove kratko vrijeme. Ali nama treba puno bliže skladište', izjavio je za Politico Tomaž Vuk, član uprave Salonita.
vezane vijesti
Nevolje slovenske tvornice samo su mali primjer rastućeg problema za Europu dok se utrkuje da uspostavi infrastrukturu potrebnu za postizanje klimatske neutralnosti do 2050. Bruxelles snažno potiče tvrtke da ulažu u projekte i tehnologiju hvatanja ugljika, ali to također znači da se moraju pronaći mjesta za njegovo skladištenje.
Do sada su zemlje Sjevernog mora, Danska i Nizozemska dominirale industrijom. EU namjerava to promijeniti s novim poticajima i pravilima kojima bi se do 2030. otvorilo više skladišta širom Unije. Ali nisu svi uvjereni da će plan uspjeti, a neki se skeptici čak pitaju je li hvatanje ugljika doista vrijedno ogromnih ulaganja.
Ulozi su visoki. Ako glavni plan EU-a propadne, europske zemlje bez izlaza na more, s niskim dohotkom mogle bi ući u neisplative investicije, s potencijalnom opasnošću urušavanja tradicionalnih proizvodnih pogona.
'Postoji veliki rizik, barem za industrije u regijama kao što je južna, središnja i istočna Europa', rekao je Eadbhard Pernot, voditelj skupine za hvatanje ugljika u organizaciji Clean Air Task Force. 'Postoji rizik od deindustrijalizacije u nekim dijelovima Europe i industrijalizacije u drugim dijelovima Europe.'
Tijekom prošle godine najavljen je niz 'trezora' za usisavanje ugljika u regiji koja graniči sa Sjevernim morem. Na tom području nalaze se neka od najvećih europskih nalazišta nafte i plina, što pruža obilje mjesta za hvatanje i skladištenje ugljika.
U ožujku je pokrenut projekt nazvan Greensand s najavom da će se prvo hvatati ugljik u Belgiji prije nego što se otpremi u iscrpljeno naftno polje u danskom Sjevernom moru — navodno će se pohraniti 8 milijuna tona CO2 do 2030. godine.
Danska energetska agencija (DEA) u svibnju je dodijelila energetskoj kompaniji Ørstedu 20-godišnji ugovor za projekt hvatanja i skladištenja ugljika Ørsted Kalundborg Hub. Plan je da se ukloni do pola milijuna tona ugljika počevši od 2026.
Nizozemska također drži korak. Projekt Porthos predviđa skladištenje više od 2,5 milijuna tona u iscrpljenim plinskim poljima. Već su potpisani ugovori s kompanijama Air Liquide, Air Products, ExxonMobil i Shell koje su osigurale pohranu ugljika počevši od 2026., kada Porthos krene s radom.
Dominacija sjevera toliko je golema da je istraživanje pokazalo da samo Danska može razviti dovoljno skladišnih kapaciteta kako bi ispunila cilj EU-a da izgradi 50 milijuna tona CO2 skladišta do 2030.
Druga mogućnost su zemlje susjedi EU-a poput Norveške, Islanda i Velike Britanije. Međutim, Bruxelles želi izbjeći ovisnost o zemljama nečlanicama kad je riječ o skladištenju ugljika
Dominacija sjevera iritira vrhušku EU-a, ali čelnike industrija u ostatku Europe. Boje se da će to u konačnici narušiti njihovu konkurentnost u budućnosti kad se očekuje skok cijena ugljika.
Trenutačno najveći zagađivači poput proizvođača čelika i cementa, imaju besplatne dozvole za CO2 kako bi se zaštitili od strane konkurencije. Međutim, to neće trajati zauvijek. Prošle je godine postignut dogovor o ukidanju besplatnih dozvola kada se postupno uvede granična tarifa za ugljik, kako bi se uskladila s pravilima Svjetske trgovinske organizacije.
'Mnogi tek trebaju shvatiti posljedice reforme tržišta ugljika u EU-u', rekao je za Politico jedan diplomat EU-a. Nakon što se proizvođači suoče s punim troškom svog zagađenja, ustvrdio je diplomat, imat će egzistencijalnu potrebu za relativno jeftinim načinima apsorbiranja i skladištenja ugljika. A te mogućnosti skladištenja CO2 jeftine su samo ako su u blizini.
'Kako bi zadržala troškove dekarbonizacije industrija koje je teško smanjiti, Europi su potrebni projekti skladištenja CO2 diljem kontinenta", rekla je Eve Tamme, koja predsjeda Zero Emissions Platform, organizacijom koja savjetuje EU o tehnologiji hvatanja ugljika.
Europska komisija radi na tome da skladišta budu dostupnija. Bruxelles je pozvao zemlje da zakonski usvoje obvezujući cilj za skladištenje na razini EU-a od 50 milijuna tona CO2 do 2030.
Prvi znakovi su obećavajući. Krajem studenog, Ditte Juul-Jørgensen, koji vodi energetski odjel Komisije, rekao je da postoji sve veći broj projekata za hvatanje i skladištenje ugljika u južnoj i istočnoj Europi koji čekaju brzo odobrenje i financiranje od EU-a.
No, pitanje je hoće li tempo biti dovoljno brz za kompanije poput slovenskog Salonita i općenito industriju cementa i čelika iz srednje i istočne Europe.
