Iako se Željezna zavjesa davno spustila, njezine bivše granice najbolje otkrivaju podaci o tome koliko je plaćen sat rada u pojedinoj zemlji i, nažalost, Hrvatska je i dalje s pogrešne strane 'zavjese': sat rada sa svim davanjima državi (bruto) u Hrvatskoj je lani iznosio samo 11,2 eura, a u susjednoj Sloveniji prosječna satnica gotovo je dvostruko viša te je iznosila 21,1 euro.

Stotinjak kilometara dalje, u Austriji, bruto satnica iznosi čak 35,5 eura, a ona u Njemačkoj gotovo identičnih 37,5 eura. Tek četiri zemlje EU-a imaju niži trošak rada od Hrvatske: Latvija (11,1 euro), Mađarska (10,4 eura), Rumunjska (8,5 eura) dok je na samom dnu Bugarska, u kojoj bruto sat rada stoji sedam eura.

Ne stoje sjajno ni ostale zemlje iz sovjetske sfere utjecaja, pa tako prosječna satnica u Poljskoj iznosi tek 11,5 eura, u Slovačkoj 14,2, a u Češkoj 15,3 eura. Zanimljivo, zbog niza mjera za oporavak gospodarstva od pandemije covida, troškovi rada i plaće lani su snažno rasli diljem EU-a. Nama donekle usporediva Slovenija zabilježila je rast satnica od 6,5 posto, pri čemu su na vrhu EU-a, dok smo mi po tom pitanju najslabiji s rastom satnice od samo tri posto.

Najrazvijenije zemlje Europe nedostižne su i za daleko jače igrače - satnici od 40 eura blizu su ili su je već prestigle Danska, Luksemburg, Francuska, Belgija, Nizozemska, Švedska i Island dok je Norveška svijet za sebe sa satnicom od 51 euro. Hrvatima omiljena Irska u prosjeku daje satnicu od 33 eura.

Iznosi kojima barata Eurostat ne računaju s plaćama u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu te plaćama u javnom sektoru, pa su realni iznosi troška za poslodavce i neto plaće za radnike ipak nešto niži nego što sugerira statistika.

Iako je uvriježeno mišljenje da su plaće niske zbog visokih davanja državi i doprinosa (što je u jednu ruku i točno), statistika Eurostata otkriva da je porezni ugriz rada u razvijenim zemljama daleko viši nego na istoku Europe. Primjerice, udio davanja državi (non-wage costs) u Njemačkoj iznosi 22, a u Hrvatskoj oko 12 posto.

Ekonomist i demograf Anđelko Akrap s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu pojašnjava da su niske nadnice u Hrvatskoj jak potisni faktor za sve radno sposobne ljude te da je ekonomska politika jako griješila u protekloj velikoj krizi 2008., kada je išla na rezanje troškova rada kako bismo postali izvozno konkurentniji i privukli strane investicije.

'Taj se koncept počeo brzo urušavati jer smo ekonomija orijentirana na uslužne djelatnosti s ionako niskim plaćama, u kojima nema puno stvaranja nove vrijednosti ni povećanja proizvodnosti. Niske nadnice su strukturni problem koji se ne može brzo riješiti jer ne razvijamo gospodarstvo niti se oslanjamo na visoke tehnologije', kaže nam Akrap.

Objašnjava da politika kratkoročno donosi racionalne odluke, ali dugoročno one nisu uopće razumne jer nisu pripremile nove generacije za tržište rada. Drugim riječima, stalno se rješavaju tekući problemi te nitko ne razmišlja o tome što će biti za 20 godina, kad danas rođena djeca krenu na posao.

'Prije nekoliko godina govorilo se da smo nekonkurentni jer smo imali previsoke plaće, a ljudi se sad iseljavaju jer su plaće preniske. Strukturni su to problemi koji se neće skoro riješiti zato što i dalje imamo visok udio uslužnih djelatnosti, idemo od jedne turističke sezone do druge, a ne razvijamo dovoljno visokoakumulativne djelatnosti u kojima se može očekivati rast proizvodnosti', poručio je sugovornik tportala.