VASIĆEV SKALPEL

Financijska kriza - pohlepa i posljedice

05.12.2008 u 09:00

Bionic
Reading

Jedan nadobudni japi kaže da je za financijsku krizu kriva sirotinja jer se zadužila. Podsjeća me to na slučaj kada su srbijanski i hrvatski ministri socijalne skrbi rekli kako su mirovinski fondovi upropašteni jer umirovljenici predugo žive

O financijskoj krizi čuli smo sve i nismo mnogo pametniji, mada ćemo osiromašiti. Čovjek se neizbježno osjeti malo bedasto zbog toga. Tu bi sada trebalo malo moralizirati, jer što nam je drugo preostalo, a moraliziranje ponekada zna biti i poučno. Da je pohlepa grijeh, to će vam reći svaki župnik; da pohlepa vodi u neprilike, kazat će vam svaki pozornik na cesti.

Financijska je kriza nastala kao neizbježan plod pohlepe stanovite grupacije financijskih meštara koja je postojala oduvijek, ali ju je tek tzv. neoliberalizam doveo u priliku da se razmaše. Najbolji opis vrijednosnog sustava te grupacije može se naći u sjajnoj knjizi Toma Wolfea 'Lomača taština' (The Bonfire of Vanities) od prije dvadesetak godina.

Tu je riječ o burzovnim brokerima koji iz minute u minutu okreću milijune dolara u operacijama riskantnim, zarađuju odlično i žive na adrenalinu novca. Njihova je etika natjecateljska, dakle nema je; nož u leđa zabija se odmah i normalno. O sebi misle kao o 'gospodarima svemira', veli pakosni Wolfe, aludirajući na one 'opscene plastične lutkice'. Drugim riječima: štakorska rupa.

Rekvizita nam je odnekuda poznata: BMW, Rolex, Armani, Cartier, Burberry etc. Uz to idu kokain za uzlet i barbiturati za slijetanje. Yuppies, dakle: young upward-pushing professionals, mladi profesionalci koji se guraju na gore. Njihove žene, lijepo nazvane sqaws, imaju tri zadatka: da izgledaju, da puštaju očekivane zvukove i da troše. Kad se muž polomi u nekom od naglih zavoja investicionog bankarstva i ispadne iz štakorske trke, one smjesta nađu novog. O plastičnoj kirurgiji i da ne govorimo. Od tih muškaraca i njihovih žena živi čitava jedna industrija uslužnih djelatnosti, od tjelohranitelja i vozača, preko butlera i sobarica, pa sve do čuvara ljetnikovaca i jahti (eno su ih puni Dubrovnik i Budva) i šetača pasa - deseci tisuća ljudi.

Dakle, ta upravo klasa, japiji koji su se razularili do krajnosti, dovela je do ove financijske krize. Zašto? Zbog pohlepe. Kako? E, to je onaj zanimljiviji dio priče. Svodi se na jednostavnu logiku: banke, od običnih do investicijskih, žive od kamate. Što je više dužnika – više je i prihoda od kamate. Zato nas banke i vuku za rukav i skoro da tuku onoga tko kredit neće. Hipotekarni, založni kredit naravno da je najbolji mamac za naivne, ali i za one koji drugog načina za stjecanje krova nad glavom nemaju. Slično je i s leasingom automobila. Sve je to lijepo i relativno podnošljivo u nekom stabilnom i normalnom makroekonomskom kontekstu u kojemu čovjek može planirati unaprijed po parametrima predvidivim i jasnim.

A tko je kontekst učinio nepredvidivim i labilnim? Pohlepna japi klasa koja je na osnovu sumnjive laissez-faire filozofije otišla preko svih racionalnih granica u poticanju zaduživanja i potrošnje na 'dođem ti' (beogradski gangsterski žargon: 'đemtido'). Poslije nekoliko desetljeća prosperiteta i rasta, zaposleno stanovništvo naviknuto je, dapače pavlovljevski uvjetovano, da se zadužuje; zar im banke to ne govore stalno? Tako se i došlo do situacije nadasve nestabilne, jer su se veliki financijski sustavi rastegli na tanko, natječući se i nudeći, osim mogućeg i sigurnog, i ono nesigurno i – kako vidimo – nemoguće. Dalje znate.

Vratimo se ovamo, k nama. Prvi znak da vrag nosi svoje bilo je panično natjecanje banaka u ponudi sve većih kamata. Vozeći kroz Beograd negdje u rujnu, zapazio sam krajičkom oka obećanje dvadesetdvopostotnog kamatnjaka, kako bi to Krleža rekao. 'Ovo neće dobro svršiti', rekla je moja Tanja. Bila je u pravu.

Onda sam prije par večeri u 'Otvorenom' kod Čuljakice vidio jednog nadobudnog japija: taj je napirlitani mladac objašnjavao da su za ovu financijsku krizu krivi siromašni slojevi, jer da su se krenuli zaduživati preko svake mjere. Priznajem: ostao sam paf, bez riječi. Bravo! Jedini usporedivi slučaj bio je prije nekoliko godina kada su unutar jednog tjedna srbijanski i hrvatski ministri socijalne skrbi, obojica, objašnjavali kako su mirovinski fondovi upropašteni: umirovljenici, vele oni, suviše dugo žive.

Njemačka Bundesbanka u međuvremenu je otpustila nekih sedam stotina najbolje plaćenih brokera, polazeći od vrha liste zarada – kao prvi korak u ozdravljenju financijskog sektora. To se tako radi i Nijemci su ispali najpametniji od svih: riba se čisti od glave. Prodaj BMW, Rolex, jahtu i kuće u Dubrovniku i Cortini d'Ampezzo, najuri ljubavnicu (vele američki biznismeni), jer ženu ne možeš zbog alimentacije, nađi manji stan - to je najmanje što bi se od te pohlepne bande dalo očekivati – pod uvjetom da ih se dade natjerati, jer sami neće. Naravno da neće: oni su svoju pohlepu uspjeli uknjižiti na račun poreskih obveznika, jer su najbogatije države na svijetu zaključile da je to jedina efikasna kontrola štete - popraviti sustav preraspodjelom društvenog bogatstva - što će neizbježno uključiti i inflaciju. Sve drugo se – očito – smatra previše rizičnim. Pritegnite remen, dragi moji, da se mladi uspješni kokainski menadžeri ne bi iznervirali.

Take the money and run!

U Srbiji je financijska kriza koincidirala sa skandalom oko plaća direktora monopolističkih javnih poduzeća i njihovih članova upravnih odbora. Budući da su to stranački feudi, došlo se veoma brzo do politički korektnog rješenja: jedno za drugim javna su poduzeća priopćila da će plaća članova upravnih odbora biti svedena na prosječnu plaću u Srbiji, a neki su se čak odrekli bilo kakove nadoknade za članstvo. Menadžerske plaće također su srezane drastično. Onaj mladi Bojan Krišto s aerodroma morao je vratiti svoje bonuse (11.000 eura), a sada se kopa po prihodima ostalih njegovih kolega. Sve je to politički zgodno, ali ne dotiče se glavnoga, stranačkog feudalizma to jest.

Srbijanska financijska scena donekle je stabilna, prije svega zbog pažljivog nadzora nad zaduživanjem: Srbija, naime, već godinama ima jedinstveni registar zaduženja građana, bazu podataka dostupnu svim bankama i drugima, tako da više ne možete biti ni jamac za nečiji kredit ako ste već zaduženi.

To je, međutim, mala utjeha: sjena recesije i krize sve je duža i sada dolazi onih biblijskih sedam mršavih krava.