Svi su se nadali lakšem ulasku u 2021. godinu i ostavljanju brojnih problema iza leđa jer je prošla turbulentna i intenzivna godina ostavila ožiljke na mnogim dušama, srcima i zidovima. I kada smo već pomalo zaboravili na potres iz ožujka, dogodio se novi koji će neizbježno donijeti mjesece slabijeg ili jačeg treskanja. To će biti naša stvarnost još neko vrijeme i treba se naučiti nositi s njom. Ana Žulec, Maria Paluh i Zrinka Štetić Grubišić populariziraju psihologiju, a među ostalim odlučile su napisati besplatnu e-knjigu 'Potres – kako (psihološki) preživjeti?' te je učinile svima dostupnom putem svoje zanimljive i mnogima korisne platforme ZAMisli na Instagramu.

'ZAMisli je nastao iz želje za djelovanjem. Primijetile smo da ljudi masovno na društvenim mrežama prate razne 'stručnjake', life coachere, gurue i mnoge druge koji su promovirali određeni stil života, ali s minimalnom, ponekad i nikakvom edukacijom. Naravno, postoje i oni koji svoje znanje na kvalitetan način dijele s drugima te njih i same pratimo, a oni su nam svakako bili inspiracija. To je u nama potaknulo želju da se kao stručnjaci pokrenemo i postanemo aktivni u dijeljenju i širenju znanja, kao i kvalitetnih i provjerenih informacija. Tako je ono što želimo pružiti znanje jezikom koji je razumljiv svakome, bez nekakvih velikih i teških filozofija. Pružiti znanje za svaki dan', kaže nam Ana Žulec.

Djevojke su se upoznale tijekom studentskih dana na studiju psihologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, a platformu su smislile prije dvije godine. U dvije godine javljali su im se različiti ljudi s raznim problemima.

'Naravno, u posljednje vrijeme najčešći su problemi vezani uz traumu zbog potresa (poput problema sa spavanjem, pretjeranih reakcija na zvukove, straha od pranja kose i slično), no bilo je tu i ljubavnih i obiteljskih problema, problema s motivacijom, organizacijom učenja ili organizacijom dana… Zaista je širok spektar područja o kojima ljudi žele razgovarati i na kojima žele raditi. Nemoguće je govoriti o ključnom savjetu, nikada ne postoji nekakvo magično rješenje. Ljudi žele brza i efikasna rješenja, da od danas do sutra smršave 10 kilograma ili da od danas do sutra budu manje depresivni, ali svaki taj cilj zahtijeva svakodnevni rad i trud. Mi bismo rado imale čarobni štapić da im učinimo život lakšim i radosnijim, no to tako ne ide. Čarobni štapić postoji, ali ne u drugome, već u nama samima. Promjena se nalazi u svakome od nas, samo ju trebamo ZAMisliti. To je jedna od ključnih poruka koju želimo da svatko zna: promjena je moguća, a prvi korak promjene upravo je tvoja ZAMisao', kaže Maria Paluh.

Zanimalo nas je koliko, po njihovom mišljenju, mediji, u koje spada i e-knjiga, mogu pridonijeti popularizaciji psihologije.

'Smatramo da su mediji važni u popularizaciji psihologije kao struke, psihologa kao stručnjaka, kao i važnosti traženja pomoći. Dijelom je i to bio jedan od motiva zašto smo pokrenule ZAMisli – približiti se ljudima, odmaknuti se od pristupa pametovanja i govorenja svisoka. I mediji su zasigurno vrlo važan čimbenik u osvještavanju toga u javnosti. No koliko možemo primijetiti, polako se budi svijest javnosti o važnosti psihologije i psihologa u svakodnevnom životu. Ono što je ipak najvažnije za popularizaciju psihologije smo mi psiholozi. Mi smo odgovorni za percepciju koju društvo ima o nama, mediji su sredstvo kojim se svaki glas brže širi. Ono najbitnije je promjena stava među psiholozima, to da psiholog bude dio društva, dio svakodnevice', smatra Zrinka Štetić Grubišić.

Koji je to trenutak kada čovjek osvijesti da bi trebao potražiti savjet, pomoć stručnjaka, jer se s traumom koju je proživio, i još uvijek je proživljava, ne može nositi sam?

'Za svakoga je taj trenutak drugačiji i netko će osvijestiti da mu je pomoć potrebna prije, a netko kasnije. Ne postoji univerzalni trenutak za sve ljude. Jako je važno da osoba stvarno misli da joj je potrebna pomoć, jer nemoguće je pomoći nekome tko misli da mu ona nije potrebna. Ipak, bilo bi dobro izdvojiti određeni trenutak u kojem je 'krajnje vrijeme' da se potraži pomoć, a to je kada problemi i reakcije onemogućuju naše normalno svakodnevno funkcioniranje (odlazak na posao, spavanje, kuhanje, druženje s drugim ljudima…)', savjetuje Ana Žulec.

Mnogi ljudi nevoljko traže savjete i pomoć, misleći da mogu sami riješiti strahove i traume, pa nas zanima koliko je važno da potraže pomoć stručnjaka.

'Moramo priznati da nas takvo razmišljanje uopće ne čudi. To je mišljenje utemeljeno na realitetu i zapravo bi svaki stručnjak trebao pomoći osobi da otkrije kako da sama riješi problem. Nitko ne može znati što je najbolje rješenje za neki problem nego osoba sama. Svaki čovjek unutar sebe posjeduje znanje o tome što je najbolje za njega. Čini se kao da je odbijanje pomoći prisutno zato što su ljudi prisiljeni raditi ono što ne žele i da im se pomoć kao takva nasilno nameće (i zato je i odbijaju). Često možete čuti nekog stručnjaka kako govori o onome što je najbolje za neku osobu, ali zbog psihološkog zdravlja trebamo se zapitati znamo li baš mi kao stručnjaci što je najbolje za tu osobu ili ipak ta osoba bolje zna od nas kakav život želi imati i što ju čini sretnom. Mislimo da je ipak osoba ta koja zna – a mi kao stručnjaci možemo joj samo pomoći da to otkrije', tvrdi Maria Paluh.

Zanimljivo je to da su naše simpatične sugovornice cijeli prosinac pripremale drugu e-knjigu o postavljanju ciljeva (ZAMisli… svoja vrata uspjeha) te im je plan bio objaviti je 30. prosinca 2020.

'Tada se dogodio potres i naši su ciljevi pali u drugi plan. Shvatile smo da ljudima nije dobro i da im je potrebna hitna i, još važnije, konkretna pomoć. Čule smo se telefonom i odlučile skupiti svoja znanja i iskustva te ih sažeti u format koji će biti svima dostupan. Iako zvuči pomalo nestručno reći da je nešto nastalo u jednom danu, to je svakako plod iskustava iz ožujka, kada smo također aktivno pomagale ljudima koji su nam se javljali te smo držale radionice vatrogascima Grada Zagreba o tome kako zadržati mir (upravo zbog posljedica koje su osjećali nakon što se dogodio potres u ožujku). Telefonski razgovor završile smo podijelivši si međusobno posao i u roku od 12 sati objavile e-knjigu pod nazivom 'Potres – kako (psihološki) preživjeti?', otkriva nam Zrinka Štetić Grubišić, a Ana Žulec kaže kako su one doživjele dosadašnje potrese i jesu li psiholozi 'cijepljeni' protiv straha i stresa.

'Ovo pitanje upravo je odraz mišljenja da su psiholozi još uvijek daleko od društva. I dalje smo ljudi od krvi i mesa koji doživljavaju razne emocije i s njima se nose na svoj način. Potres djeluje na naše tijelo tako da je nemoguće ne osjetiti ništa', pojašnjava. Svaka od njih doživjela je to na svoj način – Ana, koja je bila u Vinkovcima, najmanje je bila pogođena s te strane straha za život, ali je bila u strahu za svoju obitelj i prijatelje koji su u tom trenutku bili u Zagrebu. Maria je bila u Kutini, no panika je bila prisutna među svim članovima njene obitelji, a posebno su bili zabrinuti za tatu koji je kao vatrogasac bio na terenu u Petrinji. Glavni strah je bio – je li on dobro… Zrinka je, s druge strane, bila sama u stanu u Zagrebu dok joj je suprug bio na poslu, pa je iz te perspektive kod nje strah možda bio najprisutniji.

'Bilo je teško uspostaviti telefonske pozive i to je definitivno bio otegotni faktor u cijeloj priči. Nas tri uspjele smo vrlo brzo stupiti u kontakt i smiriti jedna drugu te si pomoći. Nakon toga stavile se na raspolaganje drugima, jer ipak tada pomažeš i samome sebi. Strah i stres nisu stvari od kojih treba bježati ili od kojih se treba cijepiti. To su predivne i važne funkcije čovjekova bića. Strah nam pomaže da preživimo, tjera nas na akciju. Kako prođu ljudi koji ne osjećaju strah? Umru jer ulaze u prevelike rizike. Strah je nužan, samo je iznimno važno naučiti ga upotrebljavati za sebe, ne protiv sebe. Također, stres isto tako može biti motivator – znamo da to zvuči jako čudno, ali postoji i taj 'pozitivni stres'', uvjerava nas Ana Žulec.

To je stres koji optimizira naše funkcioniranje kako bismo ostvarili više.

'Ako se pitate kada ste najbolje učili, vjerojatno je odgovor nekoliko dana prije ispita – jer je tada razina stresa taman optimalna da te motivira. Ako je ispit predaleko, onda se učenje čini dosadno, a ako je preblizu, najčešće stvara frustraciju. Kako nam to može koristiti za svakodnevno funkcioniranje? Svaki čovjek ima mogućnost upravljati svojom percepcijom, ali i nekim zadacima. Upravo zato svatko si može pokušati optimizirati svoju razinu stresa i koristiti taj stres kao resurs', napominje.

Djevojke su nam objasnile je li se moguće nekako pripremiti za moguće nove potrese.

'Budući da je potrese nemoguće predvidjeti, možemo se pripremiti jedino kontinuiranim radom na svojim snagama i uspostavljanjem kontrole nad događajima. Kontrolu ćemo najlakše steći tako da isplaniramo što ćemo napraviti u slučaju da se potres ponovno dogodi. Drugim riječima, stvorimo si plan gdje ćemo stati ili sakriti se dok traje potres, kojim putem ćemo izaći iz zgrade ili kuće, što ćemo spremiti u 'potresnu torbu', gdje će ona stajati te s kime ćemo kontaktirati kada dođemo na sigurno. Takvo planiranje događaja vrlo je važno jer kada zamišljamo naš evakuacijski plan, naš mozak misli da se to zaista događa te pamti ono što je radio', savjetuje Maria Paluh.

Stoga, rekla je, ako se ta situacija dogodi u zbilji, naš mozak je spreman te nam omogućuje brzu i kvalitetnu reakciju.

'Također, važan je kontinuiran rad na našim snagama, njegovanje socijalnih odnosa koji su nam važni te rad na tehnikama opuštanja kako bismo mogli iskoristiti te alate onda kada nam budu potrebni', ističe.

Pitamo ih hoćemo li naučiti nešto iz svih ovih nevolja koje su nas zadesile ili će nas, kad sve prođe, opet zahvatiti kolektivna amnezija.

'To ovisi o svakome od nas. Kolektiv se sastoji od puno pojedinaca. Nemam utjecaj na sve pojedince tog kolektiva, ali imam na sebe, tako da je glavno pitanje hoću li ja nešto naučiti. Svakako treba uzeti u obzir to da je kolektivna amnezija obrambeni mehanizam društva za nošenje s traumom. O tome je li to kvalitetan način nošenja s traumom moglo bi se raspravljati, no ljudi pamte lijepe i pozitivne događaje dok one manje lijepe radije zaborave. Ali bilo bi dobro da naučimo nešto iz cijele te 2020. godine, a tu bismo svakako istaknule zahvalnost. Da, godina iza nas bila je turbulentna i puna nedaća, no treba pronaći nešto što je ipak bilo dobro u njoj i na čemu možemo biti zahvalni. Poznata poslovica 'što te ne ubije, to te ojača' u ovoj situaciji definitivno je primjenjiva', naglašava Ana Žulec, a Zrinka Štetić Grubišić se nadovezuje i kaže kako svi znamo za PTSP, odnosno posttraumatski stresni poremećaj, ali su rijetki oni koji su čuli za PTR – posttraumatski rast.

'To je relativno nov termin, ali stara pojava. Primijećeno je to da neki ljudi pogođeni traumom nakon nekog vremena postaju jači, bolji i čvršći, kako su je 'iskoristili' za svoje dobro, iz nje naučili puno toga i na kraju postali zahvalni na toj traumi jer im je pomogla da budu bolje osobe nego što su bile prije nje. Tako ljudi nakon doživljenog posttraumatskog rasta počnu više cijeniti svoj život, bolje razumiju duhovna pitanja, ponekad odaberu neki novi smjer u životu, osjećaju veću povezanost i bliskost s bližnjima te većinom kažu kako su shvatili da su snažniji nego što su mislili. Možda samo trebamo dopustiti da ta trauma u nama rodi neku novu snagu', zaključuje.

Osim ove zajedničke aktivnosti, sve tri trenutno su zaposlene. Maria Paluh radi kao specijalist za ljudske resurse u jednom hrvatskom poduzeću, Zrinka Štetić Grubišić radi kao školska psihologinja, a Ana Žulec sudjeluje u znanstvenom projektu. Također, dodatno se educiraju pa tako Maria Paluh istražuje područje mentalnog treninga, Zrinka Štetić Grubišić je psihoterapeut u superviziji te je završila NLP i coaching edukaciju dok Ana Žulec započinje svoj put prema doktoratu. Kako sve ne bi ostalo samo na struci, u slobodno vrijeme bave se glazbom, plesom, glumom, čitaju, druže se, raspravljaju… 'U svakom slučaju, ima nas posvuda', kažu nam.

Kad je riječ o njihovim planovima, kažu da ih je uvijek mnogo, no svakoj od njih primarno je usavršavati se profesionalno te stacionirati privatno. 'Za sada nam je plan djelovati u društvu na načine na koje možemo, a s vremenom ćemo vidjeti kamo nas to vodi. U cijeloj ovoj priči najbitnija je fleksibilnost. Dopuštamo si biti iznenađene i veselimo se vidjeti ono što će život staviti pred nas', poručile su.