U Championu trenira 120 djece od četiri do 18 godina. U uzrastu od devet do 12 godina najjači su klub u Hrvatskoj s čak 17 medalja s državnih prvenstava.

Pernuš je osnovao klub s kolegicom karatisticom Ivanom Bebek 2011., nakon uspješne profesionalne sportske karijere. Bio je prvak Hrvatske u svim uzrasnim kategorijama dok je na europskoj sceni osvojio zlata kao kadet, junior i mlađi senior. Najveći seniorski uspjeh mu je europska ekipna brončana medalja. Već s 25 godina prekinuo je sportsku karijeru. Jače su bile ozljede, ali i ambicija da se okuša u poslovnom svijetu.

Rene se ne boji da će lockdown ugroziti opstojnost kluba, već ga brine to što bi mnogi njegovi polaznici uz formu mogli izgubiti motivaciju za karate.

'Klub financijski nema nikakvih problema. Organizirali smo treninge online, preko Zooma. To je prihvatilo 90 naših članova dok je njih 30 reklo da nije za takav način treninga. Preko Zooma uspijete nešto odraditi, ali sprema djece je jako pala. Njihova socijalizacija izuzetno pati. Vratit će se forma kad ukinu lockdown, ali me dugoročno strah za njihovo psihofizičko stanje', zabrinut je Pernuš.

On kao i mnogi drugi iz sportske branše ne razumije zbog čega se nacionalni Stožer odlučio na zatvaranje teretana i sportskih dvorana.

'Gledam na to kao na veliku glupost i nelogičnost. Mi smo onako statistički gledano jedna od najdebljih nacija u Europi ako govorimo o osobama do 18 godina. Prije ste branili djeci da imaju non-stop mobitel u rukama. Sad im taj mobitel guramo u ruke jer im je škola online, trening im je online, druže se online...', upozorava Pernuš.

Posebno je zabrinut za djecu vrtićke dobi od četiri do pet godina, čija se motorika tek razvija i zbog čega moraju biti što više aktivna. Ionako je, smatra Pernuš, svaka generacija sve nespretnija i nesamostalnija od one prethodne.

'Roditelji su tu problem broj jedan. Naša filozofija u klubu je da roditelj može biti samo prva dva tjedna u dvorani. Uz to im sugeriramo da to smanjuju iz dana u dan. Dijete traži izlaz u roditelju iz bilo kakvog problema. Bilo da mu zadamo neki zadatak koji ne može napraviti, bilo da ga stavimo u kaznu jer je nemirno, ono pogledom traži roditelja. Ako ga nema, samo se uči nositi s problemom. Drugi problem je to što su roditelji previše zaštitnički nastrojeni. U parku mama s ispruženim rukama ide za klincem od tri i pol godine u strahu da on ne padne. Takvo dijete dođe s četiri ili pet godina u dvoranu. I dok treniramo na mekom tatamiju, na kojem mu se ne može ništa dogoditi, ono pada na glavu. Uopće nema refleks da ispruži ruke i ublaži pad', objašnjava Pernuš.

Razvoju kluba Champion, a i njegovoj stabilnosti u vremenu pandemije, dosta je pridonio novac koji je Pernuš povukao iz Europskog socijalnog fonda.

Za projekt uključivanja u rad kluba djece i mladih koja su u riziku od socijalne isključivosti dobili su milijun kuna za dvije godine. Projekt su uspješno završili u listopadu lani.

'Zahvaljujući tim sredstvima klub je doživio veliku ekspanziju. Kupili smo kombi, educirali trenere za mentalnu pripremu sportaša, zaposlili još jednog trenera, povećali bazu članova za 50 djece i opremili dvoranu na najsuvremeniji način', nabrojio je Pernuš.

Kako je to bio prvi takav natječaj u Hrvatskoj na koji su se mogli javljati sportski klubovi, konkurencija nije bila velika. I relativno lako, pazeći na potrebnu dokumentaciju, u čemu im je pomogao konzultant, Champion je dobio sredstva.

'Prošlo je sve bez problema. Javilo se 25 klubova i njih 20 dobilo je novac. Planiramo se ponovo prijaviti, ali sad očekujem da će biti puno teže jer je interes ogroman. U Hrvatskoj je to jedini način na koji stvoriti vrhunski klub i vrhunske sportaše. Mi ne dobivamo novac ni iz gradskog ni iz državnog proračuna. Prepušteni smo sami sebi', istaknuo je Pernuš.

Njegova želja je da se u klubu krene raditi s djecom s invaliditetom. Očekuje da će novi natječaj za sredstva iz fondova EU-a biti raspisan tijekom 2021., a dotad će valjda, nada se, biti gotova i pandemija koronavirusa.