'Radišnim obiteljima u Europi još je uvijek teško sastavljati kraj s krajem. U socijalnom tržišnom gospodarstvu svaka osoba s punim radnim vremenom treba zaraditi minimalnu plaću dovoljnu za pristojan život', riječi su nove čelnice Europske komisije Ursule von der Leyen.

U svom nastupnom govoru pred parlamentom EU-a nakon nedavnih izbora obećala je više jednakosti i pravednosti za sve, ne zaboravljajući 14 posto nezaposlenih mladih Europljana. Trostruka njemačka ministrica, dobrostojeća ginekologinja i političarka plave krvi obećava građanima Europske unije ostvarenje onoga što bi se trebalo podrazumijevati u jednom od najbogatijih dijelova svijeta kakav je Europa. A ne podrazumijeva se.

Ursulu von der Leyen stoga čeka ozbiljan posao uzme li doista u obzir najnovije izvješće o nejednakosti organizacija civilnog društva i nevladinih udruga SDG Watch Europe i Make Europe Sustainable for All (MESA), dviju platformi europskih civilnih društava s idejom podizanja svijesti i promicanja tzv. ciljeva održivog razvoja do 2030. godine. Milijuni Europljana žrtve su rastuće nejednakosti unatoč obećanju EU-a da nikoga neće 'ostaviti iza sebe', upozorava izvješće, a jaz između bogatih i siromašnih povećava se. Čak 20 posto stanovništva EU-a u svojim zemljama zarađuje manje od praga siromaštva, ali njihove vlade ne poduzimaju dovoljno da premoste taj ponor.

Naslovljeno ‘Propadanje kroz pukotine: Nejednakost u EU i izvan nje’, izvješće se temelji na istraživanju različitih oblika nejednakosti, kako na europskoj razini, tako na razini 15 odabranih zemalja EU-a koje zajedno čine tri četvrtine ukupnog stanovništva Unije. A brojke su neumoljive.

U pukotine propada 10 posto zaposlenih građana EU-a jer žive u teškom siromaštvu. Razlika u plaćama među spolovima iznosi 16 posto, a u nekim zemljama mnogo je viša. Razlika među spolovima u mirovini je 40 posto, a u najbogatijima, Njemačkoj, Luksemburgu i Nizozemskoj, čak 45 posto. Prošle godine 20 posto građana EU-a s najvišim primanjima zarađivalo je 5,2 puta više na istim poslovima od onih u 20 posto najsiromašnijih članica. Očekivani životni vijek najbogatijih muškaraca u Francuskoj je 84 godine, a najsiromašnijih 71 godina. Mladi iz zemalja s najvećom nejednakosti vezanom uz životnu dob emigriraju u potrazi za boljim životom, upozorava izvješće…

Prema podacima Eurostata, od 33 europske zemlje Srbija je s omjerom 9,7 apsolutni šampion u rastu nejednakosti u prihodima, dvostruko većim od prosječnih 5,2 Europske unije i gotovo trostruko većim od Islanda, Češke, Slovenije, Slovačke ili Nizozemske. Po neslavnom omjeru Srbima su najbliži Rusi (8,2), Bugari, Litvanci i Rumunji. S omjerom 5 Hrvatska je na 19. mjestu, jednako kao Luksemburg i Velika Britanija, i čak nešto bolja od prosjeka EU-a, pa kada bi se računalo samo po tom kriteriju, mladi Hrvati ne bi imali razloga za dramatičan odlazak iz zemlje.

No kako stoji domovina Ursule von der Leyen? Nijemci su uključili alarm, iako se s 4,6 omjera nalaze na 16. mjestu Eurostatova popisa i mada im je zemlja u tome bolja od ostalih članica G7 - SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Japana, Italije i Kanade. U Njemačkoj 40 posto zaposlenih s punim radnim vremenom živi ispod granice relativnog siromaštva (prihod manji od 60 posto prosječnih primanja), kaže spomenuto izvješće.

Granica za jednu osobu je 917 eura mjesečno, a za samohranog roditelja s djetetom mlađim od šest godina 1192 eura. Ono što je za nas nedostižno u Njemačkoj je nedostatno jer više od polovine neto imovine u vlasništvu je 10 posto stanovništva. Osamdesetih je opasnost da netko iz srednje klase upadne među siromahe bila 12, a od 2012. povećala se na 16 posto. U malo kojoj zemlji kao u Njemačkoj uspjeh djetetova obrazovanja ovisi o situaciji i podrijetlu roditelja, zabrinuto tvrde autori najnovije studije Zaklade Hans Böckler. Mogućnost napredovanja na društvenoj ljestvici sve je tanja jer je srednja škola najviša razina obrazovanja siromašnih.

Za razliku od prosječne godišnje zarade od 34.987 eura u bavarskom gradu Starnbergu blizu Münchena, u Gelsenkirchenu, Sjevernoj Rajni – Vestfaliji, upola je manja, pa je Njemačka socijalno podijeljena na bogatiji jug i siromašniji sjever. Od pada Zida prije tri desetljeća u bivšu Istočnu Njemačku upucane su 343 milijarde eura prikupljenih putem poreza zvanog Solidaritätspakt, skraćeno Soli, ali bivši komunistički istok još uvijek zaostaje, dok se u najsiromašnijim područjima zapadnog dijela zemlje, kao što je bivši rudarski Ruhr, bune protiv plaćanja Solija jer i sami trebaju pomoć.

I dok njemačka oporba lamentira nad rastućom nejednakosti kao glavnim razlogom jačanja populizma, među glavnim krivcima za to MMF proziva ‘industrijske dinastije’. Obiteljskim firmama treba dići poreze, posebno poreze na nasljedstvo, preporučuje MMF.

Dakako, prozvani su se odmah digli na stražnje noge, pa Brun-Hagen Hennerkes, voditelj Zaklade za obiteljska poduzeća u Njemačkoj i Europi, odgovara MMF-u da je totalno u krivu. Upravo obiteljske tvrtke, u čijim je rukama 60 posto njemačke ekonomije, kaže on, glavni su izvori radnih mjesta, naročito u područjima izvan velikih gradova, u kojima je smještena većina takvih firmi, navodeći primjere Stihla s 14.000 zaposlenih i blizu četiri milijarde eura godišnjeg prihoda ili Mercka, najstarije farmaceutsko-kemijske tvrtke na svijetu s 15 milijardi prihoda i 15.700 zaposlenih. U obranu obiteljskog bogatstva Hennerkes spominje činjenicu da je u zadnje vrijeme 500 obiteljskih kompanija za 23 posto povisilo broj zaposlenih, za razliku od ostalih kompanija koje su obuhvaćene burzovnim indeksom DAX, a koje se mogu pohvaliti sa samo četiri posto.

I tako, uvođenje osnovnog minimalnog dohotka za sve, osiguravanje jednake plaće za jednak rad i širenje politika socijalnog transfera i socijalne zaštite su 'zlatne niti' utkane u ideju održivog razvoja EU-a koje tek treba rasplesti Ursula von der Leyen. Što se pak same Njemačke tiče, gledajući je onako, sa strane, iz siromašnog bugarskog ili hrvatskog kutka, reklo bi se da najbogatija članica EU-a ekonomski pati na vrlo čudan način.