U trenutku u kojem neke od najvećih svjetskih kompanija plivaju u novcu – deseci milijardi dolara stoje na računima kompanija poput Applea, Facebooka, Googlea i drugih – čini se neobično upozoravati da bi uzroci iduće velike krize mogli ležati u prezaduženosti velikih korporacija. No upravo na to su nedavno upozorili u britanskom časopisu The Economist te ističu da iako postoje neke korporacije, poput spomenutih, koje imaju novca 'na bacanje', postoji i hrpa drugih koje su u dugovima.

Ono što je posebno zabrinjavajuće je da su ti dugovi rizičniji nego u bilo kojem trenutku u posljednjih četrdeset godina i da bi očekivano zaoštravanje monetarne politike moglo stvoriti dodatne, vrlo ozbiljne probleme. Posljednje desetljeće obilježila je vrlo labava monetarna politika središnjih banaka jer su svi napori bili usmjereni na to da se kompanijama olakša kreditiranje kako bi krenule u nove investicijske cikluse i time zakotrljale ekonomiju. Kamatne stope na kredite bile su stoga, u prosjeku, vrlo niske.

Uz takvu povoljnu situaciju na tržištu novca, u korporacijama je prevladavala i poslovna strategija kojom se iskorištavala činjenica da se otplate dugova priznaju kao odbitak od porezne obveze, pa je i s te strane postojao poticaj na zaduživanje kompanija. Uz takve uvjete, korporacije su se nakrcale dugovima.

Podaci agencije za procjenu kreditnog rejtinga S&P Global pokazuju da je krajem 2017. godine 37 posto globalnih kompanija bilo visoko zaduženo. Deset godina ranije, neposredno prije nego što je svijet pogodila financijska i nakon toga ekonomska kriza, udio visoko zaduženih korporacija je bio pet postotaka manji. U obzir treba uzeti i to da su se u međuvremenu i poslovi financijskih investitora – tvrtki koje ulažu i preuzimaju druge kompanije – također uvelike financirali kreditima.

Da stvar bude gora, još od osamdesetih godina prosječni globalni rejting za korporativne obveznice je u padu i danas se nalazi na ocjeni BBB-, što je tek jedna razina iznad tzv. ocjene junk, koja znači vrlo visok rizik ulaganja. Sadašnja ocjena je čak četiri razine niža od prosjeka iz prve polovice osamdesetih godina, a podaci pojedinih velikih fondova koji ulažu u korporativne obveznice također potvrđuju i pad kvalitete i rast prosječne zaduženosti.

Uz sve to, podaci i istraživanja pokazuju da investitori zanemaruju rast spomenutih rizika povezanih s mogućim problemima u otplati dugova. Bez obzira na to što je kvaliteta obveznica sve lošija i što su kompanije sve zaduženije, ulagači zauzvrat ne traže više prinose. Drugim riječima, uz isti rizik ulagači sve manje zarađuju.

U Economistu podsjećaju da velike krize uvijek uključuju barem jedan od tri glavna sastojka: prekomjerno zaduživanje, koncentriranje na samo jednu vrstu imovine i nesrazmjer između imovine i obaveza. Kriza otprije deset godina bila je tako značajna jer je uključivala sva tri problema: velike banke su bile prezadužene i previše vezane uz tržište hipotekarnih kredita, a u njihovim bilancama vladalo je kratkoročno financiranje koje je ovisilo o oscilacijama kamatnih stopa. Internetski krah iz 2000. godine uključivao je samo ovisnost o jednoj vrsti imovine - dionicama internetskih kompanija - a azijska kriza nekoliko godina prije toga bila je rezultat toga da su kompanije uzimale kredite u dolarima, a prihodi su im bili u lokalnim valutama.

Ono što bi moglo zakuhati sadašnju problematičnu situaciju s velikim zaduživanjem je očekivani rast kamata na tržištu. Pojačani gospodarski rast u posljednje vrijeme znači i donekle povećanu mogućnost jačanja inflacije. Kako bi to izbjegle, središnje banke će morati zaoštravati monetarnu politiku, što se očituje i u rastu kamatnih stopa. A porastu li kamatne stope, to će stvoriti dodatnu napetost u već prezaduženim kompanijama.

Predsjednik Europske središnje banke (ECB, European Central Bank) Mario Draghi je krajem prošlog tjedna ponovo pozvao na stvaranje fonda eurozone koji bi bio podrška u slučaju budućih kriza. 'Potreban nam je dodatni fiskalni instrument kako bismo održali zajedništvo tijekom velikih šokova bez prevelikog opterećivanja monetarne politike', kazao je Draghi, čije riječi prenosi Bloomberg. 'Cilj fonda bilo bi stvaranje dodatnog sloja stabilizacije, čime bi se ojačalo povjerenje u nacionalne politike.'

Mada je Draghijeva izjava vezana uz dugogodišnji manjak napretka u stvaranju dodatne fiskalne povezanosti među državama eurozone, što bi regiji trebalo donijeti raspršivanje rizika među svim članicama, ona je i podsjetnik na to da se na razini zaštite od mogućih ponovnih kriza nije baš puno napravilo još od početka desetljeća. S druge strane, deregulacija financijskih institucija u Sjedinjenim Američkim Državama, koja je nastupila dolaskom nove administracije i predsjednika Donalda Trumpa, znači i da su mjere koje su trebale barem upozoravati na moguće stvaranje novih kriza opet, barem dijelom, eliminirane.

Dizanje panike zbog prevelike zaduženosti korporacija i činjenice da bi baš ona mogla ležati u temeljima iduće krize nije pametno ni potrebno, ali ako nas je povijest financijskih krahova i ekonomskih recesija ičemu naučila, to je da jako malo učimo iz njih i da uvijek zanemarujemo njihove prve znakove. Pa što god to značilo.