Dok je potrošnja posljednjih godina naglo skočila, s druge se strane proizvodnja sunovratila. Samodostatnost u proizvodnji povrća, kako se navodi u najnovijem Fokusu tjedna Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), publikaciji koju je napisao njihov glavni ekonomist Hrvoje Stojić, varira od svega 50 do 58 posto.

'Ključni problem je radna snaga. Doslovno nema tko raditi. Primjerice u proizvodnji krumpira i lubenica pojedini poslovi ne mogu se odraditi strojno, poput berbe i utovara. Tu ti treba fizička radna snaga, treba ti što više ruku', ukazuje za tportal na ključni problem Zdenko Podolar, direktor Agro klastera Vukovarsko-srijemske županije koji, između ostalih, u udruzi okuplja 15 proizvođača povrća, no poslovno surađuju s još 40-ak obiteljsko-poljoprivrednih gospodarstava s područja najistočnije hrvatske županije.

Od njih otkupljuju luk, krumpir, začinsku papriku, kao i povrće koje ide u zimnicu, poput paprike, cikle, krastavaca i šparoga. Riječ je o manjim proizvođačima, odnosno onima koji obrađuju do dva hektara površina i imaju plasteničku proizvodnju. Lubenice su jedina iznimka jer se proizvode na većim poljima, do 10 hektara.

'Mislim da su trenutno šparogari najzadovoljniji. Prošla sezona bila im je jako dobra, a kisele šparoge su postale pravi hit na tržištu. Potražnja za tim raste i tržište bi progutalo veće količine, a ovako ih se proizvede koliko se stigne', kaže.

Poljoprivredne površine za uzgoj povrća kopne od 2016. Dok se te godine povrće uzgajalo na gotovo 11 tisuća hektara, u 2021. bilo ga je na samo 8,6 tisuća, a u posljednje dvije godine proizvodi se na oko devet tisuća hektara. Problem je, navodi se u HUP-ovom Fokusu tjedna, to što su pojedinačne parcele vrlo male.

'Konkretno, imamo upite iz Konzuma i za jaja iz slobodnog uzgoja i za druge proizvode, između ostaloga za povrće, ali proizvodnja koju imamo nije dostatna da bi pokrila njihove iole ozbiljnije narudžbe, pa se ne upuštamo u takve poslovne odnose', jasan je Podolar.

Napominje da se mijenja i percepcija kupaca. Dok su prije pet godina na spomen domaćeg proizvoda kolutali očima i mislili da je to nešto dobro, ali skupo, da te ne može ući u trgovine i trgovačke lance, sada se situacija bitno promijenila.

'Nema trgovačkog lanca koji ne pokušava u svoju udarnu reklamu uvrstiti domaći proizvod. No količine u odnosu na njihove potrebe kod nas nisu dostatne. Pitanje je kako podići tu proizvodnju. Površina je dovoljno, ali je riječ o malim proizvođačima. Ratari se neće petljati u povrtlarstvo dok su ovakve potpore i stanje na tržištu. Oni će se teško odlučiti za radno intenzivne kulture, pa iako je prošla godina bila loša u smislu cijena pšenice i kukuruza, imaju prevelike površine da bi ih prekrili povrćem', objašnjava Podolar, zaključujući da će opet na kraju doći na isti problem, a to je radna snaga.

'Zato će i dalje mnogi ostati vjerni proizvodnji žitarica dok su povrtlari mala grupa proizvođača, uporni su, vrijedni i trenutno, po meni, rade isplativu proizvodnju, ali su limitirani vanjskim faktorima', zaključuje Podolar.

Iako su proizvođači spremni platiti ljude, dolazak povrtnih kultura preklapa se s turističkom sezonom, pa mnogi odvagnu da im je bolje raditi na moru nego bacati lubenice ili krumpire u kamion i raditi na polju.

'Uzgoj ličkog krumpira je radno intenzivna proizvodnja koja zahtijeva znanje vezano uz tehnologiju proizvodnje, a u konačnici nema radne snage. Više je razloga zbog kojih je proizvodnja u opadanju iako bilježimo povećanje potražnje za našim krumpirom', objašnjava za tportal Nikola Vidaković, direktor Agro Velebita, tvrtke koja se bavi proizvodnjom poznatog ličkog krumpira.

Prošle godine proizveli su 800 tona i gotovo je sve prodano. Ostalo je onoliko koliko moraju isporučiti kupcima, a da bi pokrili sezonu do novog, mladog krumpira.

'Naša je proizvodnja jedan mikrosvemir, ali nam se povećava potražnja. Kakva će nam biti ova godina, ne znam, teško je reći, jer krumpir još nismo ni posadili, ali klimatske promjene su svaki put sve izraženije. Polja moramo navodnjavati, suša je svake godine, kao i toplinski ekstremi', zaključuje Vidaković.

Kako doskočiti klimatskim promjenama, a proizvoditi pod otvorenim nebom, ključno je pitanje kojem se posvećuju u poljoprivrednim kompanijama Fortenova grupe. Belje, VUPIK i PIK Vinkovci trenutno navodnjavaju 2400 hektara poljoprivrednih površina na kojima se uzgajaju povrtlarske kulture, najviše rajčica, grašak, bijeli luk te kukuruz šećerac.

Za proizvodnju domaće rajčice specijaliziran je staklenik Mitrovac u Belju, koji se prostire na 4,5 hektara površine, a u njemu se od kraja ožujka do sredine prosinca godišnje ubere 2700 tona zrelih rajčica. Istovremeno, na više od 100 hektara PIK Vinkovci proizvodi proljetni i ozimi luk, ali i češnjak, koji čini četvrtinu godišnje proizvodnje luka u Hrvatskoj. Toplinski udari utječu na biljke unatoč sustavima navodnjavanja, a dva su staklenika uništena u okolici Vinkovaca tijekom prošlogodišnjih oluja.

Na poljima VUPIK-a i PIK-a Vinkovci na više od stotinu hektara raste grašak dok je pod kukuruzom šećercom dvostruko više površina. Povrće odmah nakon berbe, objašnjavaju iz ovih poljoprivrednih kompanija, ide na preradu u tvornicu smrznutog voća i povrća Vinka u Vinkovcima. Imaju razgranatu kooperaciju u kojoj je preko 350 kooperanata koji proizvode domaće šparoge, kupus, sve vrste salate, kelj, krumpir, mladi luk, blitvu i krastavce kao najznačajnije kulture.