Ćorić je svjestan da postoje neoborivi dokazi da razdjelnici u kućanstvima koja ih imaju nisu donijeli ništa dobro, čak su napravili i nešto financijske štete, a rješenje tog problema vidi u izmjeni Zakona o toplinskoj energiji koji je napisan 2013. godine.

Podsjetimo, 102.000 kućanstava u Hrvatskoj ugradilo je razdjelnike topline, a ugradnju čeka još 50.000 kućanstava.

Poznato je da je kod ministarstva energetike ustrojena radna skupina koja piše izmjene zakona nakon čega će se ponovno krenuti u ugradnju razdjelnika. Ne zna se tko sjedi u spomenutoj radnoj skupini, niti kada će oni dovršiti s pisanjem zakona koji će pokazati Vladi i poslati Saboru na usvajanje. Isto tako, ne zna se koliko će biti kazne za one koji ne žele ugraditi razdjelnike. Prema aktualnom zakonu one su propisane u iznosu od 50.000 do 100.000 kuna.

Panenić za tportal kaže kako je cijela situacija s razdjeljnicima vrlo komplicirana i problematična te da se vrlo često krivo komunicira.

'Prvo ju je krivo komunicirao Vrdoljak (op.a HNS-ov ministar Ivan Vrdoljak u Vladi Zorana Milanovića) kada je krenula njihova ugradnja i kada se govorilo da oni štede energiju, danas se opet krivo komunicira sa stavljem obavezne ugradnje u prvi što u ljudima izaziva strah. Ja sam bio kod žene u Vukovaru koja je po ugradnji razdjeljnika dobivala rate grijanja od 2300 kuna za mali stan. Kada je zatvorila sve radijatore i dalje je dobivala po 600 kuna rate. Ljudi su se smrzavali zbog razdjeljnika', komentira nam Panenić.

On se poziva na studije instituta Hrvoja Požar i Ekonomskog insituta koje su dokazale njihovu neisplativost, ali pojašnjava kako su oni i doprinjeli boljoj raspodjeli toplinske energije i manjim ratama grijanja za ljude koji žive u novijim zgradama.

'Ne možete uspoređivati novu zgradu u Zagrebu i recimo neku stariju zgradu i stan koji je okrenut na sjevernu stranu. Ključni problem je što postoji dobar broj zgrada recimo u Vukovaru i Rijeci koje su energentski neučinkovite i koje su po ugradnji razdjelnika dovele do toga da ljudi zatvaraju grijanje - to je postala lančana reakcija pa su se na kraju svi "smrzavali"', ilustrira Panenić.

Zbog toga, kaže on, u novom prijedlogu zakona treba uvesti dulje rokove njihove ugradnje i zgrade u kojima se uvode obavezno moraju pratiti mjere poboljšanja energetske učinkovitosti, koje financira Europska unija, a može ih platiti i Fond za zaštitu okoliša. Ugradnja razdjelnika samo zato da se može reći da su sada uvedeni u cijeloj Hrvatskoj, bez mjera poboljšanja energetske učinkovitosti, nema nikakvog smisla, rekao nam je bivši ministar gospodarstva.

Studija 'Ekonomska isplativost razdjelnika topline u višestambenim zgradama u Republici Hrvatskoj' Ekonomskog instituta utvrdila je da razdjelnici donose energetske uštede, no kaže da je dvojbeno jesu li one rezultat povećanja energetske učinkovitosti, ili ipak straha potrošača od visokih računa, zbog kojih su oni smanjivali grijanje, ili čak potpuno gasili radijatore.

Analiza je pokazala da je većina gradova u Hrvatskoj ugradnjom razdjelnika postigla uštede od 25 posto, što je nešto viši prosjek u odnosu na EU. Međutim, gradovi u Hrvatskoj podijeljeni su u tri kategorije po isplativosti ugradnje razdjelnika.

Prva kategorija su gradovi s visokom cijenom toplinske energije u kojima su se razdjelnici pokazali učinkovitima poput Velike Gorice ili Samobora.

Druga su kategorija gradovi s niskom cijene toplinske energije, gdje niti iznadprosječne uštede ne opravdavaju cijenu ugradnje razdjelnika, to su gradovi poput Zagreba, Osijeka ili Siska. Treća su skupina gradovi gdje bi razdjelnici mogli biti učinkoviti ako toplinska energije poskupi, poput Zaprešića i Karlovca.

Studija kaže i da su s obzirom na to da većina potrošača kroz deset godina, koliki je radni vijek razdjelnika i uz uštede energije neće povratiti početnu investiciju, razdjelnici neisplativi.

Valja i napomenuti, kao što je tportal ranije pisao, da će se zakon koji Ćorićevo ministarstvo mijenja i dalje zvati Zakon o tržištu toplinske energije, iako tržišta u slučaju centralnog grijanja nema, budući da tvrtke koje to grijanje isporučuju imaju prirodni monopol, u kojem je potencijalnim tržišnim takmacima neisplativo konkurirati s nižim cijenama, i tako preuzeti dio kupaca.

Niti jedan potrošač do sada nije promijenio opskrbljivača 'centralnog' grijanja, jer konkurenata, kao u slučaju električne energije ili plina, niti nema, pa je nejasno što 'tržište' u zakonu i dalje radi, osim što monopolistima omogućava gotovo potpuno slobodno formiranje cijena.

U Ministarstvu se, opravdavajući izmjene zakona, pozivaju na dodatno usklađivanje s EU direktivom, makar je u startu, 2013. godine, propušteno najvažnije što direktiva traži – ispitati isplate li se razdjelnici, i koliko. Direktiva kaže da je ugradnja razdjelnika opravdana ako se analizom utvrdi da je tehnički izvediva i ekonomski isplativa, no Hrvatska takvu analizu prije uvođenja razdjelnika nije napravila. Analize u hladnijim zemljama poput Švedske ili Finske pokazale su da je ugradnja razdjelnika neisplativa jer je trošak ugradnje bitno veći od uštedama na energiji.

No, Hrvatska je analizu napravila tek nakon što su razdjelnici ugrađeni na 104.000 kućanstava, zabranila njihovu ugradnju na dvije godine i sada će, po izmjenama zakona ponovno krenuti u njihovu instalaciju.