Aktualnom taktikom gašenja požara, prije svega onog u Grčkoj, EU nanovo pokazuje svu nespremnost da se iole koherentno, dugoročno i strateški obračuna s monetarnom krizom. Iako niz stručnjaka jedini izlaz iz krize vidi u jačanju federalizma unutar EU-a i građenju zajedničke strategije, rješenje monetarnog ujedinjenja zasad je daleko od usuglašenosti
Nakon arapskih revolucija, koje su, među ostalim, iskazale potpuni manjak koherencije na planu vanjske politike EU-a, kao i na osjetljivom planu imigracijske politike, monetarna kriza može se trenutno čitati kao još jedan
neuspjeh na planu unutarnje politike EU-a. Iako je ista neke članice, poput Grčke i Irske, dovela do ekstremnih dužničkih situacija iz kojih se zasad ne nazire ikakav jasni izlaz, a drakonske mjere javne štednje posve opravdano nailaze na otpor.
Među analizama koje je ponudio francuski dnevni list Le Monde u dosjeu 'Kakva budućnost čeka eurozonu?', koji je za debatu pozvao niz međunarodnih stručnjaka iz polja ekonomije, uglavnom se iscrtavaju tek dva puta kojima EU može krenuti u ofenzivu protiv aktualne krize : prvi je put jačeg federalizma, dok je drugi tzv. korak unazad, povratak nacionalnim valutama i rasipanju monetarnog jedinstva. U okviru prvog prijedloga, predlaže se, među ostalim, i osnivanje zajedničkog Fonda za razvitak i investicije ili novi sustav federalnog oporezivanja koji bi bili u stanju promptno reagirati na sve nestabilnosti u eurozoni.
No federalizam se po mnogim iznesenim mišljenjima ne bi trebao odnositi samo na monetarnu politiku, već bi se kroz njega uspostavila i zajednička politika u nekim krucijalnim zajedničkim točkama, kao što je primjerice goruće pitanje imigracijske politike. No daleko od toga je program stvaranja euro federacije ili Ujedinjenih država Europe, kako ih jedan analitičar nemaštovito nazvao, usuglašen među financijskim stručnjacima. Mnogi smatraju da se monetarna kriza jedino može riješiti mjerama globalne regulacije tržišta. Aktualni scenarij pomaganja Grčkoj pokazuje se samo kao brzopotezno rješenje na klimavim nogama, upravo zbog manjka solidarnosti i izostanka strategije za čitavu eurozonu, a kao jedino rješenje nameću se strukturne reforme.
Monetarni federalizam, koji bi jasno određivao mogućnost i uvjete kreditiranja unutar EU-a naspram trenutnih požarnih mjera koje samo odgađaju, a ne rješavaju dužničku krizu, tako se predlaže kao jedini izlaz iz nestabilnosti eurozone. Točnije, novi tip federalizma jedini bi mogao prekoračiti jaz između tipa nadnacionalnih zajednica, čiji je model više-manje uspostavljen u periodu nakon 2. svjetskog rata, i liberalizacije tržišta kao bitno suvremenijeg fenomena. U trenutnoj situaciji u kojoj eurokriza potresa Grčku i Irsku, s Portugalom, Španjolskom i Italijom kao izglednim kandidatima u bliskoj budućnosti, akcije spašavanje ubrzo neće biti održive.
No manjak političke volje zasad ne daje naslutiti ne samo ikakav iskorak u smjeru strateškog i dugoročnog rješavanja krize, već se i ne nazire ikakav jasni konsenzus po tom pitanju. U pogledu u kojem bi novi federalizam značio veću solidarnost među članicama euro kluba, ideja ne nailazi na veće prepreke, no tamo gdje bi značio smanjivanje suverenosti pojedenih država, primjerice u slučaju u kojem bi budući ministar financija EU-a mogao donijeti odluku neovisno o nacionalnim parlamentima ili vladama, značilo bi, podcrtavaju mnogi analitičari i bivši ministri, poput Huberta Vedrina, nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Francuske.
Negdje između straha od gubitka financijske suverenosti i zasad neizvjesnog oblika federalizma koji bi imao za cilj ojačati eurozonu, EU je još uvijek daleko od rješenja, a debata je, po običaju, prekasno počela.
