U Chicagu 1. svibnja 1886. na ulice je izišlo oko 40.000 radnika tražeći 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog uzdizanja. U to vrijeme radnici su iskorištavani do iznemoglosti. Za male nadnice radili su 12 pa čak i 18 sati dnevno.

Izbio je žestoki sukob s policijom u kojem je ubijeno šest prosvjednika, a pedesetak ih je ranjeno. Mnogi radnici su uhićeni, a njihove vođe izvedene pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.

Tri godine kasnije, na prvom kongresu Druge internacionale (organizacija socijalističkih i radničkih partija) u Parizu, odlučeno je da će se svakog 1. svibnja održavati prosvjedi dok god radnici ne izbore pravo na dostojan život i rad.

Ove godine naši sindikati obilježit će Praznik rada prosvjedima u Slavonskom Brodu. Najavljeno je da će danas iz Zagreba vlakom krenuti njih 700. Sindikalni skupovi u Hrvatskoj obično imaju slabu podršku građana, a nije da se nema zbog čega prosvjedovati.

Iako smo izišli iz recesije i gospodarstvo bilježi solidne stope rasta, većina građana to još nije osjetila na svojim kućnim budžetima. Porazan je podatak da gotovo svaki peti zaposleni, oko 250.000 ljudi, živi na minimalnoj plaći od 2.600 kuna mjesečno. Čak 60 posto radnika radi za plaću koja je niža od prosječnih 5.800 kuna.

Zato ne čudi podatak da se od 2011. do 2016. iz Hrvatske u prosjeku godišnje iseljavalo 40.000 ljudi (procjena demografa Stjepana Šterca).

Kako bismo saznali što građanima predstavlja Praznik rada, ima li on danas više smisla i hoće li se možda pridružiti sindikatima u prosvjedu, porazgovarali smo sa s nastavnicom Biljanom Pavelić, trgovkinjom Suzanom Đulabić, građevinarcem Tomislavom Kruljcem i ugostiteljskim radnikom Oliverom Ačkarom.

Biljana Pavelić (51) više od 25 godina radi kao nastavnica informatike u Drugoj ekonomskoj školi u Zagrebu.

'Mislim da je Praznik rada izgubio svoj smisao. Danas bismo trebali razmišljati o pravima radnika i o borbi za ljudska prava, a to se zanemaruje. Ljudi mu se vesele kao još jednom neradnom danu koji će provesti uz roštilj u krugu svojih obitelji i prijatelja. To nije loše, ali to nije smisao 1. svibnja', smatra Pavelić.

Ona je prijašnjih godina odlazila na sindikalne skupove, ali ovoga puta neće jer smatra da će biti iskorišten u predizborne svrhe. Očekuju nas ubrzo lokalni, a možda i parlamentarni izbori.

'Sindikati bi se trebali boriti za prava radnika u pregovorima i tamo iskazati snagu, a ne na proslavi Prvog svibnja. Imali su priliku kada su pregovarali za temeljne granske kolektivne ugovore, ali se nisu iskazali', kritična je Pavelić.

Dodaje i kako Praznik rada ima sve manje smisla jer je u Hrvatskoj sve manje radnika.

'Mladi ljudi nam odlaze u inozemstvo. Ne znam kako uopće nalaze posao u Hrvatskoj. Moj mlađi sin studira arhitekturu u Grazu. Srećom, studij je besplatan. Plaća smještaj i hranu, a uz studij i radi. Moramo paziti na svaku kunu kako bismo to isfinancirali. On se sigurno neće vratiti u Hrvatsku. Stariji sin radi u jednoj tiskari. Primanja su mu taman dovoljna da preživi. Ne znam kako će s tim novcem kad osnuje obitelj', zabrinuta je nastavnica Pavelić.

Trgovkinja Suzana Đulabić (34) radi 12 godina u dm-drogerie marktu. Riječ je o tvrtki koja je stalno pri vrhu prema rezultatima istraživanja o najboljem i najpoželjnijem poslodavcu u Hrvatskoj. I sama Đulabić ističe da je imala veliku sreću što je pronašla posao u dm-u.

'Ovo mi je prvo radno mjesto. Počela sam kao student i na sreću ostala sam. U tih dvije godine studentskog rada dokazala sam se marljivošću, odlično sam se uklopila u ekipu i ponudili su mi posao', objasnila je Đulabić.

Danas je poslovođa dm-ove prodavaonice u zagrebačkim Dugavama. Praznik rada provest će u krugu obitelji i prijatelja.

'Sjećam se kako su moji roditelji prije rata slavili 1. svibnja. Tu sam tradiciju i ja nastavila. Plan je da idemo na Bundek, a ako bude gužva, roštiljat ćemo kod prijatelja koji ima veliko dvorište', rekla je Đulabić.

Ističe da je svjesna da situacija u dm-u ne ocrtava pravo stanje u domaćem gospodarstvu.

'Hrvatskoj treba više kompanija koje vode brigu o svojim djelatnicima. Gdje imaš redovita i dobra primanja, gdje poslodavac ulaže u tvoje obrazovanje... Imam puno poznanika koji odlaze na posao s grčem u želucu. Nisu motivirani za rad. Mnogi su otišli raditi izvan Hrvatske. Mislim da bismo o tome trebali pričati na Praznik rada', istaknula je Đulabić.

Inženjer građevine, 34-godišnji Vinkovčanin Tomislav Kruljac, gotovo je napustio Hrvatsku, ali prije pola godine našao je posao u struci u jednoj zagrebačkoj firmi.

'Tražio sam posao gotovo dvije godine. Radio sam za to vrijeme svašta kako bih preživio. Građevinski sektor je i dalje u velikoj krizi. Ne radi se ništa, nema velikih poslova. Imam rodbinu u Austriji i Njemačkoj. Razmišljao sam o odlasku, ali srećom sam se zaposlio. Drago mi je što sam ostao jer više volim raditi sa svojim ljudima', ispričao je Kruljac.

I za njega je Praznik rada pomalo izgubio smisao jer smatra da su radnici i radnička prava tog dana premalo u fokusu.

'Često su radnici za poslodavce samo broj. Sve se gleda kroz produktivnost. Sindikati, s druge strane, premalo rade na poboljšanju položaja radnika', istaknuo je Kruljac koji će današnji dan provesti kuhajući grah s prijateljima.

Zagrepčanin Oliver Ačkar (42) po struci je kovinotokar, ali većinu svog dosadašnjeg radnog vijeka proveo je radeći u ugostiteljstvu. Trenutno je zaposlen kao pizza majstor i preko ljeta će raditi u jednom restoranu u Bolu na Braču. Prvi svibanj provest će radno.

'Prijatelj me zamolio da mu pomognem u restoranu. A ionako mislim da je Praznik rada sve manje dan nerada. Samo oni koji rade u državnim službama mogu sebi priuštiti da tog dana ne rade ništa', misli Ačkar.

O pridruživanju nekim sindikalnim akcijama ni ne pomišlja jer se, kaže, pokušava što manje zamarati politikom i sindikalistima.

'Kad su izbori, uvijek iziđem i glasam. I to je, mislim, dovoljno. Situacija je teška. Poslodavci žele za što manje plaće naći što bolje radnike, a to ne ide tako. S druge strane, moje je iskustvo da onaj tko želi raditi, uvijek će naći neki posao', uvjeren je Ačkar.