Ekonomski krah Venezuele više nije nikakva novost i ovih dana, nažalost, ostaje samo pratiti koliko se situacija još može pogoršati prije nego što se konačno udari u ekonomsko dno i životi za sve građane te južnoameričke države već jednom krenu nabolje. U osnovi venezuelskih problema leži niz loših poteza vlasti zbog kojih nekad jedna od najprosperitetnijh država Južne Amerike gleda ravno u ponor.

Venezuela je država s najvećim potvrđenim zalihama nafte u svijetu – većim čak i od onih koje ima Saudijska Arabija. Više od 90 posto prihoda iz izvoza godinama je ostvarivala prodajom nafte, a vlada Huga Chaveza od 1999. do 2013. tu je zaradu koristila za programe kojima je cilj bio suzbijanje siromaštva i nejednakosti. Kroz razne subvencije i državnu pomoć cijene su se održavale na niskoj razini, a vlada je zbog toga imala visoke troškove.

U jednom trenutku cijene nafte na svjetskom tržištu su pale i inozemna potražnja za venezuelskom valutom bolivar je naglo splasnula. Kako je pala potražnja, tako je pala i vrijednost bolivara, a cijene uvoznih roba su naglo porasle za stanovnike. Rješenje novog predsjednika Nicolása Madura, koji je naslijedio Chaveza u ožujku 2013. godine, bilo je tiskanje novca.

Tisak novca i neki dodatni faktori su situaciju u Venezueli samo pogoršavali i cijene su počele rasti unedogled jednakom brzinom kojom je i padala vrijednost tamošnje valute. Unatoč nekoliko pokušaja stabilizacije raznim potezima inflacija je nastavljala rasti i neke pouzdane brojke o tome koliko danas vrijedi suvereni bolivar (valuta koja je proglašena prošle godine kako bi zamijenila bolivar – nešto poput kad je nekadašnji 'dinar' zamijenjen 'novim dinarom') je praktički nemoguće dobiti. Nesigurnost oko toga kolika je stvarna inflacija možda najbolje prikazuje prognoza koju je krajem prošle godine objavio Međunarodni monetarni fond s procjenom da će ove godine godišnja inflacija u Venezueli dosegnuti deset milijuna posto.

Medijska kuća Bloomberg, s druge strane, koristi svoju vrlo pojednostavljenu mjeru – cijenu kave s mlijekom. Šalica kave s mlijekom iz pekare u istočnom Caracasu ovih dana može se naručiti za 1700 (suverenih) bolivara. Prije godinu dana stajala je 0,45 bolivara i ako se uzme u obzir to da je u kolovozu prošle godine od tadašnje vrijednosti bolivara denominacijom srezano pet nula i proglašen suvereni bolivar, godišnja inflacija se ovom krajnje jednostavnom mjerom procjenjuje na 377.678 posto.

Američki ekonomist Steve Hanke, poznat po tome što je prije nekoliko godina napravio jedan od danas najšire korištenih popisa hiperinflacijskih epizoda iz suvremene povijesti, također vrlo pažljivo prati situaciju u Venezueli. Njegova posljednja procjena venezuelske godišnje inflacije iznosi 124.544 posto. Već i takva procjena, koja iznosi trećinu manje od one Bloombergove, pokazuje koliko u trenutku dok je hiperinflacija još u tijeku procjene i prognoze mogu biti nepouzdane.

U najgorim slučajevima neobuzdane hiperinflacije brojke na godišnjoj razini u jednom trenutku postaju gotovo besmislene. Zbog toga se kao mjerilo koje je barem nešto lakše predočiti u usporedbama najekstremnijih primjera koriste ili mjesečni postoci ili vrijeme potrebno da bi se cijene udvostručile.

Hankeov popis, koji je napravio u suradnji s kolegom Nicholasom Krusom, sadrži 56 slučajeva hiperinflacije u posljednjih stotinjak godina. Razdobljem hiperinflacije Krus i Hanke smatraju trenutak kad mjesečna inflacija prijeđe 50 posto. Kako je ekonomska kriza u Venezueli još uvijek u punom zamahu, ta će država morati još malo pričekati za svoje 'počasno' mjesto među najgorim slučajevima inflacije u povijesti, no u međuvremenu ćemo baciti pogled na pet najgorih primjera inflacije i obezvređivanja novca koji su obilježili posljednjih stotinjak godina. Prema nekima od njih, čak i 300.000 posto godišnje inflacije izgleda amaterski.

1. Mađarska, kolovoz 1945. – srpanj 1946.

41.900,000.000,000.000 posto mjesečno

vrijeme potrebno da se udvostruče cijene: 15 sati

Unatoč nekim pokušajima da se Mađarskoj oduzme titula najgore inflacije u posljednjih stotinjak godina, razdoblje neposredno nakon Drugog svjetskog rata u susjednoj državi i dalje drži neslavni rekord. Tadašnja valuta pengo je u jednom trenutku zabilježila mjesečnu inflaciju od 41,9 trilijuna posto. Dakle, 41.900,000.000,000.000 posto. Mjesečno. Godišnja inflacija za to razdoblje se procjenjuje na oko 9,7 * 10120 posto. U takvim uvjetima cijene su se udvostručavale svakih 15 sati, a dnevna inflacija je prelazila 200 posto.

Ekonomsku situaciju je mogla stabilizirati jedino nova valuta i 1. kolovoza 1946. uvedena je forinta koja je uspjela ostati stabilnom iduća dva desetljeća. Uvođenje forinte 1946. je kontrolirala Mađarska komunistička partija, koja je tada držala odgovarajuće pozicije u vlasti, a uspjeh u uvođenju nove valute i rezanju hiperinflacije partija je iskoristila da bi potkraj četrdesetih zauzela kompletnu vlast. Anegdotalna informacija iz tog doba je da je ukupna vrijednost svih papirnatih novčanica penga u opticaju prije zamjene forintom iznosila 0,1 fillér, odnosno tek tisućinu jedne forinte.

2. Zimbabve, ožujak 2007. – studeni 2008.

79.600,000.000 posto mjesečno

vrijeme potrebno da se udvostruče cijene: 24,7 sati

Najrecentniji primjer hiperinflacije, ako se izuzme situacija u Venezueli, star je desetak godina. U najgorim trenucima mjesečna inflacija u Zimbabveu je dosezala gotovo 80 milijardi posto, a cijene su se udvostručivale svakoga dana. Situacija je bila toliko drastična da je u jednom trenutku vlada čak inflaciju proglasila 'protuzakonitom' i hapsila je direktore kompanija koji su podizali cijene svojim proizvodima.

Korijeni hiperinflacije u Zimbabveu vežu se uz početak devedesetih, kad je predsjednik Robert Mugabe inicirao oduzimanje zemljišta i farmi bijelim farmerima i predao ih na upravljanje neiskusnom crnačkom stanovništvu. Takva situacija je donijela snažan pad proizvodnje hrane, zbog čega su joj cijene naglo skočile. U najgorim trenucima hiperinflacije desetljeće i pol kasnije trgovine nisu uopće primale zimbabveanski dolar kao sredstvo plaćanja, nego se plaćalo američkim dolarom ili južnoafričkim random. Državna vlast je u jednom trenutku čak ostala i bez papira za tiskanje novih novčanica, čijim su nominacijama unedogled dodavane nove nule. Inflaciju se konačno uspjelo zauzdati nakon što je središnja banka vrijednost domaće valute vezala uz američki dolar.

3. Jugoslavija, travanj 1992. – siječanj 1994.

313,000.000 posto mjesečno

vrijeme potrebno da se udvostruče cijene: 1,41 dan

Kao treći i četvrti primjer najgore inflacije u suvremenoj povijesti Hanke i Krus navode situaciju u Jugoslaviji s početka devedesetih. Mada se na popisu razdvajaju Jugoslavija i Republika Srpska, brojke koje ih opisuju su relativno slične pa ćemo ih smatrati jednom hiperinflacijskom epizodom.

Hiperinflacija u dijelu Jugoslavije nakon njenog raspada bila je posljedica neuređenih ekonomskih odnosa s kraja osamdesetih, kad je sličnu hiperinflacijsku epizodu doživjela cijela tadašnja država (na popisu najgorih ona se nalazi na 51. mjestu), te kaosa koji je vladao u političko-ekonomskoj sferi u doba ratova i sukoba.

Nekontrolirani tisak novca i državno zamrzavanje cijena zbog kojeg su trgovci odbijali prodavati robu jer bi radili s gubitkom rezultirali su situacijom u kojoj se kao zamjenska valuta koristila njemačka marka. U najgorim trenucima mjesečna inflacija istočno i južno od Slavonije se penjala i iznad 300 milijuna posto, a cijene na tržištu su se udvostručavale svakih 34 sata.

4. Njemačka, kolovoz 1922. – prosinac 1923.

29.500 posto mjesečno

vrijeme potrebno da se udvostruče cijene: 3,7 dana

Njemačka, odnosno Weimarska Republika, svoju epizodu hiperinflacije duguje nekolicini faktora. U osnovi se nalazi njemačka odluka iz 1914. da se napusti vezanje tadašnje marke uz zlato i da se troškovi rata financiraju zaduživanjem umjesto oporezivanjem. Do kraja rata cijene su se udvostručile, Njemačka je izgubila rat i iako je još do 1921. vladala kakva-takva stabilnost, na pojavu hiperinflacije velikog je utjecaja imala obaveza Njemačke da plati ratnu odštetu, zbog čega je prionula tiskanju novca.

Inflacija je u najgorim trenucima premašivala 20 posto dnevno, odnosno iznosila je tridesetak tisuća posto mjesečno, a za udvostručavanje cijena je trebalo manje od četiri dana. Očajna ekonomska situacija doprinijela je u konačnici i rastu popularnosti nacista i Adolfa Hitlera iako je vlada Weimarske Republike 1923. uspjela stabilizirati inflaciju denominacijom valute i zamjenom papiermarke novom rentenmarkom.

5. Grčka, svibanj 1941. – prosinac 1945.

13.800 posto mjesečno

vrijeme potrebno da se udvostruče cijene: 4,3 dana

Popis ekonomskih krahova vjerojatno ne bi bio potpun bez Grčke koja se tijekom Drugog svjetskog rata uz sve druge probleme morala boriti s hiperinflacijom. Prema izračunima, u najgorim trenucima krajem 1944. mjesečna inflacija u Grčkoj je dosezala 13.800 posto, a cijene su se udvostručavale svakih četiri i pol dana.

Prema nekim istraživanjima, prije rata Grci bi jednu novčanicu drahme držali u prosjeku četrdesetak dana prije nego što bi je potrošili, a do sredine studenog 1944. to se razdoblje skratilo na samo četiri sata. Krajem 1944. vlasti su denominirale valutu i uspjele polako stabilizirati situaciju iako je stanovništvo za plaćanje još mjesecima radije koristilo britanske funte.

Uzroci grčke hiperinflacije ležali su u ratnoj situaciji koja je zemlju opteretila dugovanjima. Još 1939. grčki državni proračun bio je u plusu, ali financiranje ratnih potreba, koje se dijelom vršilo i iz središnje banke, donijelo je rast cijena.