Tek dan-dva nakon što se vijest proširila po svjetskim i lokalnim medijima, iz Finske su demantirali informaciju da je tamošnja vlada odlučila uvesti temeljni dohodak. Finska agencija za socijalno osiguranje (Kela) objavila je demanti, odnosno objašnjenje da se radi tek o 'preliminarnom istraživanju u kojem se ispituju mogućnosti' uvođenja temeljnog dohotka. Profesor Olli Kangas koji vodi to istraživanje izjavio je na internetskim stranicama agencije da je 'započelo samo preliminarno istraživanje o temeljnom dohotku'.

Prema informacijama koje je objavila Kela istraživanje je započelo u listopadu, finskim agencijama i ministarstvima bi se analiza dosadašnjih informacija i iskustava s temeljnim dohotkom trebala predstaviti u proljeće iduće godine da bi se u drugom dijelu 2016. predložili eksperimentalni modeli primjene. Plan je da eksperiment temeljnog dohotka započne u 2017., stoji na stranicama Kele. Iznos od 800 eura mjesečno po stanovniku koji se spominjao u medijskim objavama također je samo jedna od mogućnosti koje se razmatraju. Finska vlada odredila je da će se za eksperiment temeljnog dohotka odvojiti 20 milijardi eura kroz dvije godine.

Najnoviji, ovaj put finski slučaj u kojem se u reakcijama na vijest o uvođenju temeljnog dohotka izgubila istinita informacija karakterističan je za sve slične objave koje su se ticale temeljnog dohotka proteklih nekoliko godina. Istina je da se dosad svaki puta radilo tek o nekom programu, najčešće kratkoročnom koji ima određene sličnosti s idejom temeljnog dohotka. No dosad u svojem pravom značenju temeljni dohodak nije uveden nigdje, a i pitanje je hoće li i kada biti.

Socijalna pomoć uvijek je vezana za neke uvjete

Zašto temeljni dohodak izaziva toliku reakciju? Zašto je istovremeno tako privlačan i tako odbojan? Do koncepta temeljnog dohotka dolazilo se postepeno stoljećima. Kroz zamisli koje su sličnije onome što danas znamo pod pojmom socijalne pomoći, iz 15. i 16. stoljeća, do 20. i 21. stoljeća se kroz rasprave i eksperimente došlo do današnjeg tumačenja temeljnog dohotka. Ideja je u svojoj osnovi vrlo jednostavna - svaki građanin treba bezuvjetno od države dobivati dovoljno novca da može zadovoljiti svoje životne potrebe.

Glavna razlika između temeljnog dohotka i ostalih oblika socijalnih davanja je to što su klasični socijalni transferi, odnosno socijalna pomoć, uvijek vezani uz nekakve uvjete. Naknada za vrijeme nezaposlenosti obično se veže uz zahtjev da primatelj dokaže da aktivno traži posao. Druge socijalne naknade vrlo su često vezane uz visinu nečije imovine ili prihode i ukidaju se premaše li ti iznosi određenu razinu.

Iako se temeljni dohodak vraćao u fokus javne rasprave u nekoliko navrata tijekom prošlog stoljeća, današnju popularnost u medijima i javnosti duguje financijskoj i gospodarskoj krizi s kraja prošlog desetljeća. Kriza je ukazala na gorući problem rastuće nejednakosti među građanima. Bogati imaju sve više, a siromašni sve manje. Problem se smatra najakutnijim u SAD-u, no čak i u socijalno puno osjetljivijim državama Europe, poput Njemačke, primijećeno je da jaz između bogatih i siromašnih kroz godine polako raste.

Zbog toga su se u proteklih nekoliko godina u mnogim državama javile inicijative i ideje o uvođenju temeljnog dohotka kao načina da se umanji ta razlika, odnosno da se prvenstveno pomogne siromašnima da spoje kraj s krajem. Dodatnu popularnost ideji temeljnog dohotka daje i činjenica da je podržavaju ili su je podržavali neki od najprominentnijih svjetskih ekonomista, dobitnika Nobelovih nagrada poput Josepha Stiglitza, Paula Krugmana, Miltona Friedmana ili Jamesa Tobina. Najaktivnija i najglasnija u promoviranju ideje danas je inicijativa pod nazivom Zemaljska mreža za temeljni dohodak (BIEN, Basic Income Earth Network), osnovana još 1986. godine.

Poticaj za ekonomiju, ali neki više ne bi htjeli raditi

Privlačnost ideje temeljnog dohotka, naravno, leži u tome što se ljudima sviđa ideja da samo dobiju novac od države a da u to moraju ulagati nikakav trud. Nadalje, neki teoretičari smatraju da bi se na taj način mogao potaknuti i razvoj ekonomije. Ako građani imaju više novca, više će novca trošiti i time će se poticati rast gospodarstva. Znatan dio podrške dolazi i zato što se smatra da bi temeljni dohodak bitno pojednostavio birokraciju.

No postoje i protivnici. Najglasnija je primjedba, očekivano, ta da bi uvođenje temeljnog dohotka dovelo do toga da ljudi više ne bi željeli raditi. Zašto bi itko radio ako i bez toga prima plaću odnosno dohodak. Dodatne primjedbe su i to da takve programe uopće nije moguće financirati.

Uz Finsku, aktualni su trenutačno pokreti za temeljnim dohotkom u Nizozemskoj, Švicarskoj i Brazilu. No nijedan od njih još ne znači uvođenje temeljnog dohotka u pravom smislu.

Nizozemski grad Utrecht, četvrti po veličini u toj državi, od početka iduće godine će zamijeniti svoj program socijalne pomoći izravnom isplatom bez dodatnih uvjeta. Nakon što je odluku o uvođenju temeljnog dohotka objavio Utrecht, ideju je odlučilo razmotriti još nekoliko gradova u Nizozemskoj poput Groningena i Maastrichta, a s početkom iduće godine isplatu bi trebao započeti i Tilburg.

No svi ovi programi i dalje su ograničeni samo na građane koji i u ovom trenutku primaju socijalnu pomoć (u Utrechtu će to biti tek tristotinjak građana). Razlika će biti u tome što ih se više neće primoravati da dokažu kako traže posao, a dohodak će im se isplaćivati i ukoliko posao pronađu u međuvremenu. Prema dostupnim informacijama, iznosi koji bi se trebali isplaćivati u Utrechtu trebali bi se kretati u rasponu od 900 do 1.300 eura po jednoj odrasloj osobi.

Švicarski slučaj: Vlast protiv, građani za

U Švicarskoj je situacija sada nešto oštrija nego u Nizozemskoj. Dok Nizozemci samo sporadično prigovaraju da ideja temeljnog dohotka nije pravedna jer nije fer da više novca dobivaju oni koji ne rade od nekih koji rade cijeli mjesec za redovnu plaću, u Švicarskoj je vlast vrlo oštro i složno protiv ideje uvođenja temeljnog dohotka. Građani su pak prilično zagrijani za inicijativu. Oni su još prije tri godine prikupili dovoljno potpisa kako bi primorali državu da raspiše referendum o uvođenju temeljnog dohotka. Referendum bi se trebao održati u jesen 2016., no švicarske političke vlasti su složne u tome da je uvođenje temeljnog dohotka vrlo loša ideja.

Posljednji put kad se o tome raspravljalo, krajem rujna ove godine, donji dom parlamenta pozvao je vladajuću stranku da odbaci inicijativu o temeljnom dohotku. Neki političari su ideju proglasili 'najopasnijom i najštetnijom inicijativom koja je ikad pokrenuta' objašnjavajući to rizikom od imigracije, nepoticanjem na traženje posla i time da se predloženi iznos ionako ne može financirati. Posljednji dostupni podaci o javnom mišljenju govore da bi 49 posto Švicaraca glasalo za uvođenje dohotka, 40 posto bi ih bilo protiv, dok ostatak kaže da bi njihova odluka ovisila o samom iznosu tog dohotka.

Slično kao i u Nizozemskoj, stanovnici brazilskog grada Maricá od ovog mjeseca će primati bezuvjetni osnovni dohodak građana pod uvjetom da su stanovnici tog grada više od godinu dana. Razlika u odnosu na najavljeni nizozemski projekt je u tome što će pod brazilskim programom novac primati svih 150 tisuća građana, no skromni iznos će biti protuvrijednost 2,70 američkih dolara isplaćenih u lokalnoj valuti.

Bitno viši iznos svojim stanovnicima već desetljećima isplaćuje američka savezna država Aljaska. Fond, osnovan još sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća nakon što se u toj državi počela komercijalno proizvoditi nafta, od početka osamdesetih svakom stanovniku Aljaske koji ondje provede jednu kalendarsku godinu isplati određeni iznos. Iznos je jednak za sve građane, no njegova visina ovisi o nekoliko faktora među kojima je najvažniji financijski uspjeh fonda u proteklih pet godina.

Najviši dosad isplaćeni iznos bio je ove godine, kad je to bilo 2.072 dolara za svakog stanovnika Aljaske, dok je najmanje isplaćeno 1984., tek 331,29 dolara. U proteklih 25 godina iznosi se uglavnom kreću između 800 i 2.000 dolara.

Za Hrvatsku potrebno sto milijardi kuna

Kao i sve ostale slične inicijative, a bilo ih je još i u, primjerice, Namibiji koja je u dva sela tijekom 2008. i 2009. isplaćivala zajamčeni dohodak, ili u Indiji gdje su se eksperimentalni programi također provodili, sva dosadašnja uvođenja temeljnog dohotka svodila su se na samo probne programe kojima je trebalo vidjeti kako će stanovnici reagirati na takve sheme. Dosad provedene analize govore da važnijih negativnih učinaka nije bilo, a većina je rezultata ili neutralna ili pozitivna.

Nekoliko projekata u SAD-u i Kanadi tijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća pokazalo je da je došlo do blagog smanjenja radnih sati, no s druge strane povećali su se ili prisutnost u školama, ili opće zdravlje stanovništva. Pilot projekti u Indiji i Namibiji su pokazali vrlo velike pozitivne pomake u općem stanju stanovništva, a u Namibiji čak i u zapošljavanju gdje se to tumačilo time da su se stanovnici sada mogli baviti produktivnijim ekonomskim aktivnostima.

Finski slučaj, nizozemski projekti, brazilski programi i rastuća podrška koju ideja temeljnog dohotka dobiva u javnosti vjerojatno će dodatno dobivati na snazi pokažu li spomenuti probni programi pozitivne ishode. Mnoge prepreke će, jasno, i dalje postojati, posebno ako se temeljni dohodak pokuša negdje uvesti u punom smislu jer je financijski izdatak pozamašan (za 4,2 milijuna građana Hrvatske godišnje bi trebalo stotinjak milijardi kuna ako bi se svakome isplaćivalo 2.000 kuna mjesečno). No ne treba čuditi ako inicijative za uvođenjem temeljnog dohotka u budućnosti postanu sve glasnije. Dosadašnja iskustva pokazuju da ideja nije za odbaciti.