Rosnjeft je s MOL-om i OMV-om ušao u drugi krug, no odustao je prije podnošenja obvezujućih ponuda.

Nepunih petnaest godina kasnije, tijekom kojih je domaću Inu najviše vodila politika natezanja u hrvatsko-mađarskim odnosima, umjesto ekonomske racionalnosti, Rosnjeft se, također kao dijete iz braka političke ekonomije i ekonomske politike, ali ovaj put ruskog, opet javlja kao potencijalni vlasnik Ine i to sada s pozicije jedne od najvećih svjetskih naftnih kompanija s nepreglednom mrežom utjecaja diljem svijeta.

Povijest Rosnjefta počinje prije nepunih 25 godina. Kompanija je osnovana 1993. godine kao državno poduzeće, a pretvorena je u dioničko društvo dvije godine kasnije. Kao i nekolicina drugih naftnih kompanija stvorenih na isti način Rosnjeft je prvotno funkcionirao kao krovni holding za rafinerije i naftna polja koje je naslijedio od države. No, za razliku od drugih tako nastalih konkurenata koji su u međuvremenu i privatizirani i vertikalno integrirani u prave naftne konglomerate Rosnjeft je kraj devedesetih dočekao s tek nekoliko rafinerija i naftnih polja. U usporedbi s ruskim naftnim divovima koji su se stvarali u to doba (poput Lukoila ili Yukosa), Rosnjeft je bio nešto kao Ina u usporedbi s Exxonom ili Shellom.

No situacija se počinje mijenjati dolaskom novog milenija. A novi milenij je značio dolazak Vladimira Putina na vlast u Rusiji. Boris Jeljcin je dao ostavku krajem 1999. godine, a privremenu je vlast preuzeo tadašnji premijer Putin (peti Jeljcinov premijer u samo godinu i pol) koji je nekoliko mjeseci kasnije i pobijedio na predsjedničkim izborima. Putin je u Moskvu stigao iz gradske politike St. Peterburga, u kojem mu je suradnik bio Igor Sečin te mu se pridružio i u moskovskoj politici.

U trenutku Putinova dolaska na vlast Rosnjeft se nalazi pod upravljanjem Sergeja Bogdančikova, kojeg je na poziciju predsjednika kompanije imenovao Boris Jeljcin. Iako se pod Bogdančikovim upravljanjem Rosnjeft, posebno nakon ruske financijske krize 1998. godine, polako oporavljao kupujući rafinerije i razvijajući nova naftna polja pravi zamah stiže 2004. godine.

Godinu dana prije pod optužbom za poreznu prijevaru u Rusiji je uhapšen Mihail Hodorkovski, šef i vlasnik tada najvećeg ruskog izvoznika nafte Yukosa. Kako je Hodorkovski otvoreno najavljivao političku kandidaturu nasuprot Putina, prevladava stav da je cijeli proces bio prije svega Putinov politički obračun s potencijalnim konkurentom.

U netransparentnom sudskom procesu tijekom 2004. godine na bubanj je, zbog navodnih enormnih poreznih dugova, stigla i imovina Yukosa koju je na aukciji kao jedini ponuđač kupila mala i nepoznata tvrtka Baikal Finance Group. Nekoliko dana nakon aukcije tu je tvrtku, s barem desetak milijardi dolara vrijednim naftnim izvorima i postrojenjima, preuzeo Rosnjeft na čelu kojeg se od sredine 2004. nalazio Igor Sečin. Hodorkovski je već ranije optuživao Sečina da ga je planirao maknuti i preuzeti imovinu Yukosa.

Nakon toga utjecaj Rosnjefta kao produljene ruke ruske vlasti samo nastavlja rasti. Jedan od važnih koraka bila je inicijalna javna ponuda dionica (IPO) provedena 2006. godine, kad je za 15 posto dionica kompanije prikupljeno 10,7 milijardi dolara, a među ulagačima koji su kupili dionice nalazili su se tadašnji British Petroleum (danas BP), malezijska državna naftna kompanija Petronas, kineski pandan CNPC, kao i neki od najpoznatijih ruskih oligarha, Oleg Deripaska, Roman Abramovič i Vladimir Lisin.

Rast kompanije nastavlja se te Rosnjeft u idućim godinama sklapa ugovore o razvoju i iskorištavanju naftnih polja s najvećim svjetskim naftnim igračima BP-om i ExxonMobilom, a početkom 2013. preuzima i rusko-britansku kombinaciju TNK-BP, u tom trenutku treću po veličini naftnu kompaniju u Rusiji.

Posljednja velika korporativna promjena stigla je prije otprilike godinu dana, kad je objavljeno da će vlasnički udio od 19,5 posto u Rosnjeftu preuzeti konzorcij u kojem su s jednakim dijelovima trebali sudjelovati švicarski konglomerat Glencore, najveća svjetska kompanija za trgovinu rudama i sirovinama, te državni investicijski fond Katara, Qatar Investment Authority. No informacije koje su se pojavile od tada ukazuju na to da je i ta transakcija puno kompleksnija nego što je objavljeno i dosad nije utvrđeno tko stvarno stoji iza vlasništva. Formalno, Rosnjeft je danas u 50-postotnom vlasništvu ruske države koja kontrolira i zlatnu dionicu, a veće udjele imaju BP Russian Investments Ltd. (19,75 posto) i spomenuti navodni švicarsko-katarski konzorcij koji djeluje kroz singapursku tvrtku QHG Oil Ventures Ltd. (19,5 posto).

Kao što je zamršena priča oko pravnih i vlasničkih pitanja, još je zamršenija mreža političkih utjecaja koje ima Rosnjeft. Na čelu kompanije, sada kao glavni izvršni direktor, i dalje se nalazi Sečin te je on prije nekoliko dana i najavio interes Rosnjefta za Inu. Kao jedan od Sečinovih dobrih kolega iz vrha naftne industrije spominje se Rex Tillerson, bivši dugogodišnji šef američkog naftnog diva Exxona, a sad već godinu dana šef američke diplomacije pod predsjednikom Donaldom Trumpom.

Prije nekoliko mjeseci predsjednik nadzornog odbora Rosnjefta postao je bivši njemački kancelar Gerhard Schröder, poznat po tome što je iznenadio javnost kad se, nedugo nakon što je otišao s kancelarske pozicije krajem 2005. godine, pojavio na čelu kompanije Nord Stream, zadužene za izgradnju i upravljanje plinovodom Sjeverni tok između Rusije i Njemačke. Nord Stream se, inače, nalazi u 51-postotnom vlasništvu drugog ruskog energetskog diva Gazproma, zaduženog za proizvodnju i izvoz prirodnog plina, koji je također u većinskom vlasništvu ruske države.

Povijest Rosnjefta jasno ukazuje na to da kompanija spoj politike i biznisa shvaća vrlo, vrlo ozbiljno te da u želji da proširi svoj utjecaj svijetom (financijski mjeren s barem 65 milijardi dolara lanjskih prihoda) ne preza od angažiranja politički utjecajnih osoba za koje procijeni da bi joj mogle pomoći. Za Hrvatsku i Inu, čije su sudbine također politički isprepletene, takve su informacije vrlo dragocjene.