Pomalo u sjeni prvog međunarodnog putovanja američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegove naknadne objave da se Sjedinjene Američke Države povlače iz Pariškog klimatskog sporazuma, te istovremenih priprema za izbore u Ujedinjenoj Kraljevini, provukla se kroz međunarodnu politiku vijest o promjeni u vodećim političkim krugovima Irske. Dosadašnji premijer (ir. taoiseach) Enda Kelly podnio je 17. svibnja ostavku na svoju poziciju čelnika stranke Fine Gael koja u koaliciji s nekoliko nezavisnih zastupnika drži manjinsku vladu.

Početkom lipnja na čelo stranke je umjesto Kennyja izabran Leo Varadkar, a irski je parlament u srijedu potvrdio i njegov dolazak na premijersku poziciju. Po profesiji liječnik, Varadkar se već godinama bavi politikom, no ono što je dosad izazvalo najviše reakcija na njegov izbor nije to što će 38-godišnji Varadkar biti najmlađi premijer u povijesti Irske, nego to da je malo tko očekivao da će Irsku uskoro voditi osoba koja ne skriva svoju homoseksualnost i koja je dijete indijskog imigranta.

Na prvi pogled potpuno u suprotnosti s tradicionalno konzervativnom katoličkom Irskom moglo bi se učiniti da je Varadkar dobrodošao dašak modernizma i liberalnijih vremena za otočnu državu. No, detaljniji pogled ipak otkriva da ovaj, za Irsku gotovo radikalni, iskorak ipak nije tolika promjena kako se čini. Varadkar je odrastao u Irskoj kao dijete irske medicinske sestre i indijskog liječnika imigranta. Odgajan u katoličkoj vjeri, Varadkar je profesijom nastavio obiteljsku tradiciju te je završio medicinski fakultet na Sveučilištu Trinity u Dublinu.

Još kao srednjoškolac učlanio se u stranku Fine Gael, a aktivnije se počeo baviti politikom već na fakultetu. Prva važnija funkcija, ipak, uslijedila je tek 2007. godine kad je izabran za člana donjeg doma irskog parlamenta. S novim desetljećem stiže i dodatni uspon te je Varadkar u vladi Ende Kennyja prvo tri godine (od 2011. do 2014.) bio ministar zadužen za transport, turizam i sport, nakon toga je dvije godine proveo kao ministar zdravstva, a posljednjih godinu dana je proveo na funkciji ministra socijalne zaštite.

Kao političara često se može čuti da javnost cijeni njegovu izravnost, odnosno da ga se ne smatra klasičnim političarem. Njegovi pristaše su ga spremni staviti uz bok novoizabranom francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu ili karizmatičnom kanadskom premijeru Justinu Trudeau.

Sam Varadkar je povodom izbora izjavio da ako taj potez išta pokazuje „to je da predrasudama nema mjesta“ u Irskoj, dodajući da „diljem svijeta ljudi na Irsku gledaju kao zemlju u kojoj nije važno odakle ste došli, nego samo kamo želite ići“. Dosadašnji premijer Kenny je također pozdravio izbor Varadkara kazavši kako je izbor "velika čast za njega (Varadkara, op.) i znam da će posvetiti svoj život poboljšanju života ljudi diljem naše zemlje". Kenny je i dodao da će Varadkar imati njegovu punu podršku u "poslu koji mu slijedi".

A taj posao nije nimalo lagan. S jedne strane Irska se nalazi na vrhu najbrže rastućih europskih ekonomija. S druge strane, jedna od najvećih prepreka se nalazi odmah s druge strane granice. Varadkar će morati voditi Irsku kroz proces koji uključuje nove odnose između EU, odnosno Irske, te Velike Britanije. Irska je ekonomski poprilično vezana uz Britaniju i bilo kakvo, čak i obično birokratsko, otežavanje odnosa će biti popriličan izazov.

Ekonomski problemi tu ne prestaju. Varadkar se mora ukoštac uhvatiti i s financijskim problemima u zdravstvenom sektoru, rastom cijena nekretnina i sve većoj razlici između siromašnih i bogatih u irskom društvu. Tu će mu teško na ruku ići dosad proklamirani stavovi podrške slobodnom tržištu zbog čega ga ponekad uspoređuju s legendarnom britanskom premijerkom Margaret Thatcher.

Uz sve to novi irski premijer mora brinuti i o situaciji s druge strane Atlantskog oceana. Američki predsjednik Trump puno je vremena posvetio obećanjima kako će američke kompanije natjerati da enormne profite koje drže u inozemstvu konačno vrate nazad u SAD. Irska je, zahvaljujući svojem poreznom zakonodavstvu, nadaleko poznata kao jedna od najpopularnijih lokacija na kojima Google, Apple, Facebook i druge velike američke kompanije imaju svoja međunarodna sjedišta.

Sam izbor Varadkara ukazuje barem na nekakve pukotine između irskog društva i njegove tradicionalno čvrste veze s katoličkom tradicijom. Homoseksualnost je u Irskoj dekriminalizirana tek 1993. godine, no već 2015. je Irska referendumom gotovo dvotrećinskom većinom ustavno legalizirala brakove između osoba istog spola. (Tek za usporedbu, u Hrvatskoj je homoseksualnost dekriminalizirana 1977. godine, a referendumom 2013. godine je u Ustav unesena odredba da zajednica između dviju osoba istog spola nije brak.)

Utjecaj katoličke crkve u Irskoj jak je i u drugim područjima. Iako se posljednjih godina stav javnosti polako mijenja, pobačaj na zahtjev je u Irskoj i dalje zabranjen, a novi premijer se već ranije deklarirao kao protivnik pobačaja. Varadkarovi stavovi se mogu proglasiti konzervativnima i kad je u pitanju imigracijska politika gdje su ga zbog njegovih izjava čak prozivali ksenofobom.

Izborom Varadkara za premijera Irska će na neki način dobiti javnosti očito prihvatljiv spoj liberalnijih promjena u društvu koje se još uvijek čvrsto drži dijela svojih konzervativnih stavova. Sve ove društvene promjene koje ukazuju na smanjenje netrpeljivosti prema homoseksualnim osobama i prema imigrantima ipak ukazuju na određen napredak i ukazuju na to da postoji mogućnost da u nekoj budućnosti možda i neka hrvatska homoseksualna osoba završi na poziciji premijera. U Irskoj.