Pravo na korištenje poljoprivrednih poticaja nije bezuvjetno. Društvo za poljoprivredu izdvaja sredstva za poticaje, ali pritom za taj novac, osim tona pšenice i ostalih proizvoda, zauzvrat traži i još nešto više. Da bi proizvođač mogao ostvariti pravo na poticaje, društvo od njega zahtijeva da jednim udarcem ubije više muha, što je zakonski nazvano poštivanjem višestruke sukladnosti u poljoprivredi. Pojednostavljeno rečeno – poticaje mogu dobiti samo oni poljoprivrednici koji se prilikom proizvodnje nisu 'ogriješili' o prirodu, okoliš, dobrobit životinja te zdravlje bilja, ljudi i stoke.

Mnogima će se činiti kako je (ne)poštivanje višestruke sukladnosti sasvim zanemariv problem u odnosu na silne poteškoće koje pritišću hrvatskog seljaka i zadnje o čemu ovoga trenutka treba voditi računa. No upravo je odsutnost strateškog promišljanja i stalno odgađanje rješavanja suštinskih problema te bavljenje isključivo vatrogasnim mjerama s kratkoročnim učincima dovelo hrvatski agrar na rub ponora.

Hrvatska je od Domovinskog rata naovamo 'izgubila' gotovo dvije trećine poljoprivrednih površina. S preostalih 1,2 milijuna korištenih hektara, spada među europske zemlje s najmanje poljoprivrednih površina po glavi stanovnika. Službeno, hrvatska poljoprivreda stvara dodanu vrijednost od oko 15 milijardi kuna, što bi značilo da po hektaru stvara oko 40 posto više dodane vrijednost nego li EU-15.

No čini se kako je stvarna dodana vrijednost hrvatske poljoprivrede oko četiri i pol milijardi kuna (oko dva posto BDP-a), što je gotovo jednako proračunu za poljoprivredu! A ovaj je, preračunato po hektaru, već sada za oko 10 posto iznad prosjeka EU-15. No svega oko 45 posto proizvođača iz Upisnika poljoprivrednih proizvođača uspijeva ostvariti poticaje, a na jedan posto najvećih korisnika odlazi 37 posto ukupnih potpora!

Današnji hrvatski poljoprivredni sektor teško može biti konkurentan. Gospodarstva su usitnjena, a starosna i obrazovna struktura poljoprivrednika poražavajuća. Polovina ih je starija od 50 godina, a svega 0,4 posto ima završenu višu poljoprivrednu školu ili fakultet. Proizvodnja se odvija nestručno i uz veliko onečišćenje prirode i okoliša. Uništen je temelj proizvodnje - plodnost tla. Većina tala ostala je bez humusa i značajno je zakiseljena. Po intenzitetu potrošnje dušika iz mineralnih gnojiva po hektaru, Hrvatska je treća u Europi i troši ga oko 40 posto više negoli EU-15. Uslijed ovoga dolazi do onečišćenja vode.

Više od 90 posto antropogenog unosa dušika u hrvatske vode dolazi iz poljoprivrede. Koncentracija nitrata u pitkoj vodi dvaput je iznad dopuštene, a svaki treći analizirani zdenac prekoračuje maksimalno dopuštenu koncentraciju na nitrate. Ovome doprinosi i prikrivena subvencija za proizvodnju mineralnih gnojiva. U razdoblju od 2000. do 2008, vrijednost otpisanih Petrokemijinih dugova i jeftinijeg plina za mineralna gnojiva potrošena samo na hrvatskom tržištu iznosila je oko 2,7 milijardi kuna.

Gdje je izlaz iz postojeće agrarne krize u Hrvatskoj? U dugoročnoj strategiji i temeljitim reformama! Zemljišnoj reformi i promjeni zakona o nasljeđivanju poljoprivrednog zemljišta i davanju zemlje u zakup onima koji je obrađuju. Država bi trebala prodati ili dati u dugoročan zakup zemljište u svom vlasništvu. Trebalo bi započeti i sa sustavnom izobrazbom poljoprivrednika. Nedopustivo je da u vremenu bespoštedne tržišne utakmice hrvatske boje brane proizvođači bez poljoprivredne naobrazbe. Za vođenje poljoprivrednog gospodarstva itekako je potrebna edukacija!

Nadalje, trebalo bi provesti opću ekologizaciju hrvatske poljoprivrede - smanjiti, a gdje za to ima uvjeta i posve izostaviti upotrebu agrokemikalija. Nadalje, poticaje treba plaćati prema 'zasluzi', točnije samo onim proizvođačima koji udovoljavaju zahtjevima višestruke usklađenosti te iste pravednije raspodijeliti među korisnicima. Konačno, trebalo bi uspostaviti novi društveni 'ugovor' između grada i sela, svojevrsni 'memorandum razumijevanja', kojim bi se poljoprivrednicima vratilo izgubljeno dostojanstvo i jamčio bolji društveni položaj, a gradskom stanovništvu omogućila potrošnja kvalitetnije i pristupačnije hrane s hrvatskih njiva te tako smanjila ovisnost o uvozu.