Molise je talijanska Slavonija. Najmlađa i druga najmanja regija smještena na jugu Italije s 300.000 stanovnika sablasno je prazna. Naseljenost joj je niža od nacionalnog prosjeka jer su šezdesetih godina prošlog stoljeća njeni stanovnici masovno emigrirali u zemlje Europske unije, druge dijelove Italije i Sjedinjene Države. Opustjeli gradići i sela izgubili su više od 60 posto žitelja, pa Molise od populacijske suše ne spašava ni skromna etnička manjina od 20.000 moliških Hrvata i šačica Albanaca u pet gradića na području Basso Molise u provinciji Campobasso.

Da udahnu život u opustjelu regiju, lokalne vlasti poduzele su ozbiljnu akciju. Svakome voljnom da se doseli nude vrlo izdašan poticaj od 25.000 eura, odnosno 700 eura mjesečno u sljedeće tri godine. Darežljivost ima i uvjete: došljaci se moraju doseliti u mjesta s manje od 2000 stanovnika (koliko je tek takvih naših otoka?) i obvezni su otvoriti neki biznis.

'Nismo karitativna ustanova da bismo dijelili taj novac bez obveza, nego želimo potaknuti ljude da investiraju i pokrenu neku aktivnost ovdje - otvore trgovinu, restoran, pekarnicu, biljnu apoteku, bilo što što bi udahnulo život u naša sela i povećalo populaciju', izjavljuje u The Guardianu predsjednik regije Molise Donato Toma, najavljujući da će svako mjesto s manje od 2000 žitelja dobiti 10.000 eura namijenjenih društvenim i kulturnim aktivnostima jer, veli Toma, ljudi moraju imati razlog za ostanak, a ne pobjeći nakon tri godine.

Na ovakve poticaje vlasti Molisea natjerala je surova stvarnost u kojoj je samo 2018. umrlo ili se odselilo 2800 stanovnika, tisuću više nego godinu ranije, a u devet sela i gradića nije se rodilo nijedno dijete.

U pokušaju da uskrsnu prazne gradiće, nekoliko gradonačelnika iz susjednih područja, poput onoga iz Sutere u sicilijanskoj provinciji Caltanissetta, otvorilo je kuće za odmor azilantima iz Libije, a drugi usvajaju sve popularniju praksu na talijanskom jugu da prodaju napuštene kuće za simboličan jedan euro. Slučaj Molisea dokaz je više za to da je Italija u panici jer se - prema podacima ISTAT-a - broj Talijana prvi put u zadnjih 90 godina spustio na 55 milijuna. Nastavi li s istom demografskom slikom, stručnjaci predviđaju da će do 2100. izgubiti 60 posto stanovništva. Prošle godine ostala je bez 157.000 građana, a u razdoblju od 2014. do 2018. godine bez njih 677.000.

Razlozi su i nama dobro poznati, naročito Slavoniji: drastičan pad nataliteta i odlazak mladih u druge europske zemlje u potrazi za poslom. Štoviše, UN-ovi stručnjaci tvrde da je Italija jedina velika europska ekonomija u kojoj se očekuje ozbiljan pad broja stanovnika u sljedećih pet godina. Sa 169 osoba starijih od 65 godina, u odnosu na stotinu mladih, Italija je nakon Japana na drugom mjestu u svijetu po broju staraca. Broj rođene djece po jednoj ženi iznosi 1,34 (čak manje od hrvatskih alarmantnih 1,4), daleko od potrebnih 2,1 za održanje populacije na istoj razini.

S nultom imigracijom i sadašnjim natalitetom, europski portal za financijske i geopolitičke analize Gefira predviđa da će se 2080. talijanska populacija smanjiti na 27 milijuna stanovnika, a 2100. 'osušiti' na 20 milijuna!

Ipak, unatoč crnim brojkama, talijanska vlada i Eurostat očekuju da će se do 2080. Italija demografski stabilizirati na 53 do 60 milijuna stanovnika, ali uz malu pomoć 25 do 30 milijuna migranata prve generacije i njihove djece, što ima svoju cijenu. U tom slučaju talijanski starosjedioci bit će manjina u vlastitoj zemlji. Hoćemo li doživjeti sudbinu američkih Indijanaca, pitaju neki.

No situacija bi bila još gora da se od 1985. naovamo Italija nije malo-pomalo popunjavala s pet milijuna došljaka, ali zahvaljujući desetljećima europskog preslagivanja stanovništva to su bili stranci sa Starog kontinenta. Najviše migranata i danas dolazi iz Rumunjske, ali njihov se broj smanjuje. Italija ne može računati ni s priljevom iz drugih europskih zemalja jer su i one u istom problemu, proživljavajući svoju demografsku katastrofu. Osim toga, naša jadranska susjeda nije prvi izbor europskim migrantima zbog produžene ekonomske krize i stalnih promjena vlada.

Sudeći po sadašnjem stanju, natalitet zapadnjaka, pa ni Talijana, iako čvrstih katolika, neće se bitno mijenjati. Čak i relativno velik broj djece neke europske zemlje mogu zahvaliti prvoj generaciji imigranata pa je, primjerice, prosjek novorođenčadi u Nizozemskoj 1,67, ali među ženama rođenima u Nizozemskoj iznosi samo 1,5. Šansa tako leži u strancima izvan Starog kontinenta, od kojih se od 2014. na talijansko tlo samo iz Libije iskrcalo njih 600.000.

Zahvaljujući 'uvozu' novih građana talijanski demografi ipak na dugu stazu očekuju stabilizaciju, za razliku od Japana koji imigrantima ne otvara vrata. Ali Talijani i ne samo Talijani žele i ovce i novce: spašavati se od izumiranja ulaskom imigranata koji će čistiti njihove zahode i ostarjeloj Italiji osiguravati mirovine, ali uz uvjet da ne ugroze identitet domaćina, što ne ide lako, sudeći prema primjeru Francuza, pa je to postala omiljena tema desnice.

Italija je tako slika europske i naše budućnosti. Europe koja je u poslijeratnom razdoblju zagovarala malu obitelj visokog standarda, ali onda je shvatila da joj se gradovi prazne, nestaje radna snaga, a na poljima među domaćim stanovništvom nema tko ubirati šparoge. Pokazuje se da se populacijskim politikama može lako smanjiti, ali teško povisiti natalitet, pa je Italija dokaz da ne pomažu ni crkvene propovijedi ni vatrogasne mjere kojima vlasti žele potaknuti građane na prokreaciju, zbog čega jedan talijanski demograf izjavljuje:

'Odbiju li talijanske vlasti poput japanskih izumiruću populaciju nadomjestiti strancima, Italija će poput Japana na dugu stazu biti znana samo po imenu.'