Priča o Danku Končaru za domaću javnost kreće 2009., kad je Hrvatska nakon desetljeća odugovlačenja krenula u rješavanje problema brodogradilišta.

Naša obaveza bila je da prije ulaska u Europsku uniju, u srpnju 2013., pet velikih škverova – Brodosplit, Brodotrogir, Uljanik, 3. maj i Kraljevica - rade bez državnih potpora. Hitno ih je trebalo privatizirati. U grozničavoj potrazi za kupcima pojavilo se Končarovo ime.

S ulaganjem u Hrvatsku krenuo je 2006. i to većinom u turizam i nekretnine, no njegov prvi investicijski pokušaj neslavno je završio. Planirao je uložiti oko 30 milijuna eura u marinu na Lošinju, ali se povukao zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa.

>>>Končar se opekao na Brodotrogiru, a sada želi gasiti požar u Uljaniku i 3. maju<<<

'U priču oko brodogradnje ušao sam sasvim slučajno. Nakon neuspjeha s Lošinjem privukao me projekt Brijuni rivijera. Javio sam se na natječaj, ali ne kao jedini ponuđač. Jednom od njih, Uljanik plovidbi, ponudio sam da nastupimo kao partneri, a ne konkurencija. S njima sam otvorio i priču o brodarstvu. To je zapravo usko vezano uz moj osnovni biznis jer imam jako dobar ugovor s Kinom o prodaji kroma iz mojih južnoafričkih rudnika. Za transport mi treba osam brodova, kupio sam samo jedan. Preko ljudi iz Plovidbe došao sam i do čelnih ljudi Uljanika. Oni su me navukli na brodogradnju', ispričao je Končar.

Zbog njegovih rudnika u Južnoafričkoj Republici hrvatski mediji okrunili su ga kao 'kralja kroma'. Krenula su i pitanja otkud Končaru toliko bogatstvo? Procjene govore da je težak najmanje dvije milijarde eura, što ga stavlja na vrh liste najimućnijih Hrvata. On sam nikad to nije potvrdio, čak je jednom izjavio kako nema pojma koliko ima novca jer ga nikad nije brojio.

O svom životnom i poslovnom putu Končar je više puta govorio za novine i televiziju. Njegova priča kreće prije 75 godina na zagrebačkoj Šalati, u ulici Jagodnjak. Majka mu je bila učiteljica, a otac profesor na Poljoprivrednom fakultetu.

Djetinjstvo na kruhu i masti

'Kruh s malo masti i šećera u djetinjstvu bio mi je jedina i najveća poslastica. Nije bilo ničega. Čekalo se u redu za kruh i sve namirnice', ispričao je jednom prilikom Končar. Prisjetio se kako mu obitelj nije imala novca za novu odjeću pa ju je dobivao iz međunarodne pomoći za ratna područja.

Nakon gimnazije diplomirao je 1966. elektrotehniku. Za vrijeme studija pokazao je da ima žicu za biznis. Kako mu je velik broj prijatelja studirao arhitekturu, skupio je s njima novac i kupio iz Njemačke stroj za kopiranje arhitektonskih nacrta.

'Cijela moja obitelj je radila u smjenama jer nismo nikog htjeli odbiti. Tada sam zaradio prvi ozbiljan novac. Kupio sam auto, i to ne bilo kakav, nego Jaguar', ispričao je Končar.

Prvi posao bio mu je onaj na Elektrotehničkom fakultetu, na kojem je radio kao honorarni asistent. Prije odlaska u vojsku bio je šef održavanja elektrotehnike u Vjesniku, a kad je skinuo uniformu, godinu dana bio je nezaposlen.

U ozbiljniji biznis ulazi zapošljavanjem u tvrtki Jugoturbina Commerce, koju je vodio njegov rođak. Odmah je postavljen za direktora. Firma je imala ovlasti uvoziti i izvoziti razne proizvode za potrebe jugoslavenskih poduzeća. Končaru je karijera cvjetala sve dok mu 5. studenog 1976. na vrata nije pokucala tadašnja milicija i odvela ga u pritvor.

'Izišao sam iz zatvora kao slomljen čovjek'

Nakon višemjesečnog suđenja, na kojem je prodefilirao velik broj svjedoka ne samo iz Jugoslavije, nego i predstavnici britanskih, nizozemskih, njemačkih i talijanskih tvrtki s kojima je radila Jugoturbina, Končar je osuđen na 12 godina strogog zatvora. Proglašen je krivim jer je uzimao proviziju, iako je to bilo zabranjeno, od prodane robe koju su jugoslavenske tvrtke izvozile preko Jugoturbine u inozemstvo.

Kasnije je presuda malo ublažena i Končar je u zatvoru, većinom u Lepoglavi, proveo ukupno osam godina. Vrijeme iza rešetaka iskoristio je za učenje. Završio je postdiplomski, napisao je doktorsku disertaciju, a usput je naučio i engleski jezik. Ipak, robija je, priznat će, njemu i obitelji ostavila teške rane.

'Ništa za što sam osuđen nije bila istina, no bila su to druga vremena. Zatvor nije za ljude. Bolje je ubiti čovjeka nego ga držati u zatvoru. Izišao sam kao slomljen čovjek. Sin mi je obolio od shizofrenije, s kojom se i danas bori', izjavio je Končar.

Kad je izišao iz zatvora, još kratko se zadržao u Jugoturbini da bi se sredinom 80-ih zaposlio u zagrebačkom Tehničaru. Firma ga je poslala u inozemstvo na specijalizaciju, a on je ubrzo našao novi posao u novoosnovanoj južnokorejskoj tvrtki Lucky Goldstar.

'Ondje sam zaradio svoj prvi milijun. Prodavali smo japanske strojeve i imao sam plaću od 10.000 dolara te uz to proviziju od jedan posto bruto prometa koji je 1990. dosegao 150 milijuna dolara', rekao je Končar u intervjuu za 24 sata.

Dobri odnosi s ruskom tajnom službom

Nakon raspada Jugoslavije Korejci su otvorili podružnicu u Beču. Končar je još neko vrijeme radio za njih da bi zatim raskinuo ugovor i s otpremninom otišao kratko u Njemačku, a potom, pokazalo se, za njega obećanu zemlju – Rusiju.

Gostujući prije sedam godina u HRT-ovoj emisiji 'Nedjeljom u 2', Končar je izjavio kako je nakon ulaganja u ruske obveznice s partnerom preko noći zaradio 16 milijuna dolara. U to vrijeme Rusija se još oporavljala od propasti SSSR-a i tamošnja mafija je uredno 'surađivala' s novopečenim poduzetnicima – milijunašima, ali Končar s njima nije imao problema. Jedan od razloga, otkrio je, bili su i njegovi 'korektni' odnosi s FSB-om, ruskom tajnom službom koja je naslijedila KGB.

'Procijenio sam da s FSB-om treba održavati normalan ljudski kontakt, a imaju i oni koristi od toga i danas su vlasnici pojedinih tvornica i proizvodnje. U to vrijeme nisam se ni s čime posebno isticao, nitko za taj novac nije znao, a obveznice smo kupili preko engleske tvrtke', rekao je Končar.

Sa zarađenim milijunima krenuo je u neplansko ulaganje u sve i svašta. 'Najmanje pet puta sam počinjao od nule. Od 1000 poslova jedan bi upalio', izjavit će kasnije.

Jedan od biznisa koji ga je učinio milijarderom bilo je ulaganje u rudnike i trgovanje s rudom. Njegova krovna tvrtka Kermas, tada registrirana na Djevičanskim otocima, a danas na Malti, stekla je početkom 2000-ih udjele u nekoliko ruskih rudnika i tvornica za obradu ruda.

Zatim je u Južnoafričkoj Republici, prema njegovim riječima, sasvim slučajno postao vlasnik 12 rudnika kroma kojima je upravljala tvrtka Samancor Chrome. Dionice tvrtke pojavile su se na tržištu i njemu se to učinila kao zgodna prilika da proširi posao.

Radilo se o ulaganju teškom gotovo pola milijarde dolara, a on ga je zaključio unatoč činjenici da je u tom trenutku imao samo tridesetak milijuna dolara, zahvaljujući kreditima koje su mu odobrile dvije banke u JAR-u.

'Banke su mi dale 225 milijuna dolara. Novac koji nisam mogao skupiti posudili su mi oni koji su prodavali rudnike', kazao je Končar. Samancor Chrome dotad je bio u vlasništvu kompanija BHP Billiton i Anglo American.

Od 2007. Kermasov Končar je u Africi proširio rudarski biznis na istraživanje željeza, titana i vanadija u Južnoafričkoj Republici, dok je 2008. godine dobio dozvolu za istraživanje nikla burundske vlade. Nakon izlaska iz Samancora sve rudarske operacije prebacio je na finsku tvrtku Afarak (bivša Ruuki Grupa) koja je prije toga prerađivala drvo. Danas je to jedan od 20 najvećih proizvođača ferokroma (koristi se u proizvodnji čelika) na svijetu. U Nadzornom odboru Afaraka sjedi hrvatski europarlamentarac Ivan Jakovčić.

Otkad se vratio u Hrvatsku, od 2006., Končar je kroz razne projekte uložio više od 400 milijuna eura. Neki od njih završili su na sudu, poput velikog ulaganja u vile i zemljišta u Istri. Taj dio posla Končaru je vodila Vinka Cetinski, majka pjevača Tonija Cetinskog. Protiv nje je Končar 2010. podnio kaznenu prijavu zbog prijevare jer je otkupljivala nekretnine po višim cijenama nego što su one realno vrijedile. U siječnju prošle godine sud je donio nepravomoćnu presudu prema kojoj mu Cetinski mora vratiti 66 milijuna kuna.

Medijsku pozornost privuklo je i njegovo ulaganje 37,8 milijuna kuna u propali teniski centar Ive Majoli. Usprkos izdašnoj financijskoj injekciji, centar je završio u stečaju, a Končar u stečajnom postupku potražuje 63,5 milijuna kuna.

'Iva Majoli je prijateljica moje kćeri i jasno je da je to tužna priča u kojoj je netko kao svjetsko ime, a Iva to jest, došao u neke financijske poteškoće. Jedino što sam ja napravio to je da sam preuzeo dug od banke i sada ona ima obavezu prema meni, s time da je ja ne tjeram, a banka bi je tjerala da to što prije vrati', objasnio je Končar.

Investicija u brodogradnju posebna je priča. Končar je u prvi tren htio kupiti čak četiri velika škvera: 3. maj, Brodosplit, Kraljevicu i Brodotrogir. Na kraju je odustao od prva tri i 2013. pod svoje je uzeo Brodotrogir. Međutim u posljednjih pet godina trogirski škver nije uspio stati na noge bez obzira na silna ulaganja. Zbog čega je onda Končar odlučio preuzeti Uljanik i 3. maj te finsko posrnulo brodogradilište Arctech?

'Rješenje cijele hrvatske brodogradnje, kao i europske, integracija je, specijalizacija i racionalizacija. Mora se ići u smjeru prodaje pameti, u smjeru da se rade sofisticirani brodovi u jedan, dva primjerka, i to dok Daleki istok nije kopirao te tipove brodova i počeo njihovu masovnu proizvodnu. Arctech je od ukupne današnje aktivne arktičke flote u svijetu sagradio 60 posto. Dakle imaju savršena rješenja. S druge strane Rusija je odlučila napraviti sjeverni pomorski put plovnim. To je prilika za Arctech i brodogradilišta koja su njegovi partneri', objasnio je Končar u nedavnom intervjuu za Jutarnji list.

Opet, u istom tom intervjuu izjavio je i kako mu često padne na pamet to da se 'samo potpuno lud čovjek' može upustiti u ulaganja u europsku brodogradnju.

Dodali bismo i 'izuzetno bogat čovjek' jer iako je svjestan rizika, Končar je dosad, barem bez neke veće vidljive nervoze, u Brodotrogir upumpao čak 450 milijuna kuna, a za Uljanik i 3. maj trebat će mu barem 700 milijuna kuna.