Krizni porez ne treba ukinuti samo zbog toga što je svaki porez nužno zlo, pa treba koristiti svaku priliku da se taj teret smanji. I ne samo zbog toga što je najavljen kao 'privremena mjera', pa bi politički bilo 'fer' ukinuti ga što prije. Postoje još dva dobra razloga.

U teoriji treba izbjegavati direktne poreze. To su porezi na faktore proizvodnje (npr. rad, kapital) i oni imaju trenutne negativne učinke na gospodarsku aktivnost. Krizni je porez vjerojatno imao takav učinak. On pripada skupini direktnih poreza kojih je kod nas ionako previše. Indirektni porezi (najpoznatiji među njima je PDV) u teoriji ne bi trebali imati tako negativne učinke.

Nadalje, uvođenje kriznoga poreza bio je važan signal da država ne može voditi svoje financije bez dodatnoga oporezivanja. Zbog toga je taj potez imao veoma negativne psihološke učinke. Slijedom iste logike, ukidanje toga poreza moglo bi imati pozitivne psihološke učinke i uvjeriti građane da je proračun stabiliziran. Građane bi takav signal mogao potaknuti na potrošnju, a poduzetnike na investiranje.

Međutim, tri čimbenika ukazuju na moguće štete od brzopletog ukidanja kriznog poreza. Prvo, proračunski rashodi i dalje rastu, pa bi smanjenje prihoda opasno povećalo fiskalni deficit. Drugo, još uvijek nitko ne zna koliko će porezne obveznike koštati privatizacija brodogradnje – aktiviranje jamstava također će povećati potrebe za financiranjem države. Treće, grčka je kriza ponovno zakomplicirala stanje s financiranjem na međunarodnom tržištu kapitala.

Tri čimbenika mogu ugroziti stabilnost državnih financija i zbog toga ih se ne smije ispustiti iz vida kada se razmišlja o smanjenju kriznog poreza.

Iz Ministarstva financija priopćeno je da su proračunski rashodi u siječnju 2010. iznosili 9,6 milijardi kuna ili čak 9,1 posto više nego u siječnju 2009. Skok rashoda u siječnju opravdava se zakašnjelim isplatama poticaja. To se može prihvatiti ako takvih zakašnjenja nije bilo i prošle godine. Međutim, tako visok rast rashoda u uvjetima krize neočekivana je pojava.

Nažalost, detaljni statistički podatci objavljeni su tek za prvih 11 mjeseci prošle godine. Prisiljeni smo tapkati u mraku na temelju starih podataka. No i oni ponešto govore.

Proračun je u prvih 11 mjeseci 2009. (u usporedbi s 11 mjeseci 2008) nabujao 5,1 posto ili dodatnih 5,2 milijardi kuna. Čak 5,6 milijardi kuna iznosio je ukupni efekt povećanja plaća u javnom sektoru i socijalnih davanja. Oko 800 milijuna kuna ili sedam puta manje iznosio je efekt povećanja izdataka za kamate (jer su kamatne stope prošle godine rasle) i povećanja subvencija (uglavnom poljoprivredi). Najveće je smanjenje postignuto na kapitalnim rashodima – država gotovo da više ne investira. Prema tome, svatko tko danas hrabro govori o potrebi smanjenja državnih rashoda mora reći hoće li smanjiti plaće ili broj zaposlenih u javnom sektoru, izdatke za mirovine ili zdravstvo. Sve ostalo su nijanse.

Ova vlada očito nema namjeru smanjivati ključne izdatke. Sve je karte bacila na faktor vremena. Kako vrijeme prolazi, tako je statistički zabilježen rast rashoda u odnosu na proteklu godinu sve manji, pa je i ovih 9,1 posto iz siječnja iznimka koja se neće tako skoro ponoviti. Rashodi će postati sve 'ravniji' u usporedbi s prošlom godinom, a Vlada će se nastaviti kladiti na to da bi tijekom ove godine trebalo doći do gospodarskog oporavka i poboljšanog punjenja proračuna. U takvom bi scenariju krizni porez zaista mogao biti ukinut na kraju godine, iako je vjerojatnije da će se taj potez tempirati tako da se ne zaboravi do sljedećih izbora. Alternativa je - sada ući u smanjenje plaća i prava u javnom sektoru i smanjiti poreze. No, tko ima političke snage za to?

Vlada bi se mogla kladiti i na drugu opciju, pa sada ukinuti krizni porez, ali pritom ne dirati u ključne rashode. Takvim bi se potezom Vlada kladila na buđenje optimizma i potrošnje, što bi moglo pridonijeti rastu aktivnosti i punjenju proračuna. Međutim, u takvom bi se scenariju kratkoročno povećao deficit. Kako je hrvatski fiskalni deficit u ovoj krizi jedan od najmanjih u Europi, povećani bi se deficit vjerojatno mogao financirati da nema jamstava brodograditeljima, koja kao Damoklov mač vise nad državnom blagajnom.

U drugi se krug privatizacije brodogradilišta ušlo uz obvezu Vlade da će preuzeti isplatu jamstava. U javnosti se spekulira s iznosima od dvije do 12 milijardi kuna. Još nisam vidio nijednu javnu i vjerodostojnu analizu koja bi pokazala kakvi su zaista rizici aktiviranja jamstava brodogradnji. Sama ta činjenica govori o tome da financijske opasnosti nisu male i da svaki dodatni kapacitet za financiranje treba čuvati za izvanredne okolnosti aktiviranja jamstava. Prema tome, (i) kroz krizni porez plaćamo petnaestogodišnje kašnjenje u restrukturiranju brodogradnje. Ne treba plakati nad prolivenim mlijekom, ali treba izvlačiti pouke: ono što se pospremi pod tepih u dobrim vremenima, u lošima ispada kao kostur iz ormara.

Aktualno je stanje na svjetskom financijskom tržištu dodatni argument u prilog teze da je s ukidanjem kriznog poreza razumno pričekati. Nakon stabilizacije i oporavka u drugoj polovici prošle godine, grčki je sindrom ove godine smanjio apetite za rizikom. Tržišta nisu zatvorena i sada bi se moglo financirati jedno veće izdanje hrvatskih državnih obveznica, ali je pitanje po kojoj cijeni. Svaki bi fiskalni avanturizam bio neodgovoran sve dok se ne rasplete grčka kriza, a globalna financijska situacija trajno ne poboljša i osigura proljetno financiranje. Ne želimo se dovesti u situaciju da ovisimo o hirovima svjetskog financijskog tržišta, kao početkom 2009. godine. Tada je doslovce sve visjelo o koncu, a neplaćanja su bujala na dnevnoj razini.

Nikada ne treba smetnuti s uma da je put u pakao popločen dobrim željama. To pogotovo vrijedi kada su državne financije u pitanju. U ovu smo se situaciju doveli zato što većina građana naše zemlje gaji ili je barem gajila duboko uvjerenje o tome da je država, tj. vlada svemoguća u intervencijama, investicijama, pokretanju projekata, regulaciji tržišta, socijalnom osiguranju, poticajima i tko zna u čemu još sve ne. Sada se plaća (visoka) cijena takvih zabluda i njihovih žalosnih ostvarenja. U takvoj je situaciji najvažnije da zbog bijesa i brzopletosti ne padnemo još dva kata niže s ove klimave grede na kojoj se nakon potresa još uvijek čvrsto držimo. Temi smanjenja kriznog poreza ponovo se treba vratiti u lipnju. Tada će mnogo toga biti jasnije.