Ali potvrdio ju direktor Marjan Kanduč, koji je istakao da će biti sačuvana robna marka 'Tomos', koja će se nastojati i dalje razvijati. 'Bili smo zadnji takav proizvođač u Europi, ali ćemo zbog konkurencije i troškova morati preseliti proizvodnju izvan Slovenije', rekao je, dodavši da se ukida samo proizvodnja, dok će razvojni odjel i dalje raditi.

Malo je ljudi iz generacija rođenih u periodu od '50. do '80. godina prošlog stoljeća koji na ma na koji način nisu imali kontakt s nekim Tomosovim proizvodom. Primjerice letimični pogled na plovila privezana u riječkim lučicama, od Kantride do Mrtvog kanala, pruža nevjerojatnu sliku: unatoč navali brojnih marki vanbrodskih motora, golemu većinu oslikava poznata naljepnica s natpisom 'Tomos 4', piše Novi list.

Druga, štoviše i značajnija, pojavnost Tomosa na hrvatskim, ali i prometnicama ostalih postjugoslavenskih država su mopedi. Ne moderni skuteri s golemim, prenaglašenim i često besmislenim plastičnim oklopima, već bazna stvorenja na dva kotača. Sklop obaveznih elementa s cilindrom zapremine 50 ccm. Automatik ili s mjenjačem kao u slučaju 'APN-a'. Mladi ih istina danas ne koriste ali Hrvatska pošta je stalni kupac Tomosovih mopeda. Zanimljiv je svakako i podatak da je Tomosov proizvodni program praktično do današnjih dana zauzimao golemi postotak godišnjih registracija dvokotača. Kad bi došlo do snažnije flotne aktivnosti HP-a čak i do 50 posto.

'Nevjerojatno mi zvuči ta činjenica – Tomos je propao. Ja sam naime u Kopar iz sela Kotle nedaleko Huma odnosno Roča stigao sa samo 16 godina i to na školovanje za mehaničara', priča svoja sjećanja na moćni Tomos Silvo Prodan, danas umirovljenik koji je s iznimkom šestogodišnje pauze kad se okušao kao privatni poduzetnik, čitav radni vijek proveo u Tomosu.

'Bila su to vremena kad se posao dobivalo odmah, tako da sam već 1957. godine počeo raditi u Tomosu. Tvornica se još gradila, svečano joj je otvorenje bilo 1959., a svatko tko je htio napredovati to je i mogao. Naravno značilo je to stalno usavršavanje i učenje ali zapreka neke druge vrste nije bilo', kazuje Prodan.

'Imao vam je Tomos u moje vrijeme skoro tri tisuće zaposlenih radnika', svjedoči Nikola Šukal, vitalni šeszdesetogodišnjak porijeklom iz Turjaka nedaleko Bosanske Gradiške, koji ovih dana čeka rješenje o odlasku u mirovinu. 'Bili smo veliki, moćni, radilo se s punim kapacitetom, često i u tri smjene. No, sve kreće nizbrdo krajem osamdesetih. Po meni već se tada vidjelo da će po opstanak Tomosa biti velikih problema. Krajem devedestih nas najprije preuzima švicarski Aluswis pa kanadski Alucan, no nije išlo. Na kraju dolazi Hidrija, a kako sam se nalazio na radnom mjestu gdje više nisam nego jesam radio, sam sam zatražio da me se pošalje na biro gdje sad čekam umirovljenje', kaže Šukal.