Opereta nekretnine Vujović je osnovao 2003. godine. Krenuo je samostalno, a prvi veliki rast ostvario je u kriznim vremenima, kad je većini agencija padao promet. Danas Opereta ima 20-ak zaposlenih. Prošlu godinu završio je s rekordnih 14,07 milijuna kuna prihoda i zaradom od 2,3 milijuna kuna.

Uz agenciju, vlasnik je još dviju tvrtki, Opereta projektiranje i Opereta legalizacija, s time da je direktorica potonje njegova supruga, arhitektica Ana Popović Vujović.

S Vujovićem smo razgovarali u njegovu direktorskom uredu. Otvoreno i bez zadrške odgovarao je na svako naše pitanje.

Prepoznatljivi ste po dugoj kosi svezanoj u rep. Otkad njegujete takav izgled?

(smijeh) Dugu kosu imam od 16. godine. Biti različit čini cijelu razliku, to je dio mog brenda i autentičnosti.

Jeste li zbog toga imali problema? Ipak se bavite biznisom i krećete se u nekad uštogljenim poslovnim krugovima.

Problema sam imao dok sam profesionalno igrao nogomet. Bio sam golman u NK Napredak iz Velike Mlake. Početkom 90-ih klub se natjecao u drugoj ligi. Tad su mi znali dobacivati navijači protivničkih momčadi 'evo, curica brani' (smijeh). Kad sam počeo raditi u Amwayu (op.a., tvrtka direktne prodaje), što mi je bio prvi posao, rekli su mi da bi bilo dobro da se ošišam. Odbio sam. Mislim kako sam sve to kompenzirao odijelima i kravatama koje sam rano počeo nositi. Inače, moj egzotični izgled zna zbuniti ljude.

Koliko mi je poznato, otac vam je bio Crnogorac?

Da. Moj pokojni otac je iz crnogorskog Danilovgrada. Rođen sam u Zagrebu u Petrovoj bolnici. Tako da ne potječem iz Indije ili nekih takvih zemalja (smijeh), nego sam fetivi Purger iz Travnog.

Čime su vam se bavili roditelji? Od koga ste naslijedi gen za trgovinu?

Roditelji su mi bili državni službenici, nisam iz poduzetničke obitelji. Kad je mama izgubila posao, morali smo se snaći kako bismo preživjeli. Ona je krenula s trgovinom. Prvo je prodavala povrće i voće, a zatim i druge stvari. Nije bilo lako… Ali mama je bila poduzetna i sposobna žena. Nije se predala. Otišla bi na Zelenu tržnicu, kupila bi paprike i onda bi ih prodavala na tržnici Utrine. Zatim smo otkrili plantažu malina kod Ivanić Grada koja je bila napuštena. Brali smo ih i prodavali. U to vrijeme ljudi su odlazili u Mađarsku, Italiju i Austriju, kupovali bi stvari i preprodavali ih Hrvatskoj. Tako je mama išla u Nagykanizsu po sir i salamu. U Italiji se kupovao tekstil, a u Leibnitzu kava kod Bosanca. Ja sam sudjelovao kao support. Imao sam 15-16 godina. Bio sam uz nju, išao u nabavu i prodavao na tržnici.

Jeste li kad zbog porijekla imali problema?

Uvijek imaš ljudi koji te stigmatiziraju zbog toga… Međutim, nisam imao većih neugodnosti. U gimnaziji je bio profesor kod kojeg nisam nikako mogao dobiti peticu, ma da sam se postavio na trepavice. Bio sam predsjednik razreda, ali kod njega nisam imao šanse (smijeh).

Onda ste pomažući majci zavoljeli prodaju i trgovinu?

Sjećam se jedne epizode s nekom ženom, s kojom je mama dogovarala trgovinu brašna na veliko. Radilo se o šleperima. Meni je to bilo super slušati. Tad sam shvatio kako me to zanima i uzbuđuje. Sve se to još produbilo i preraslo u strast kad sam počeo raditi direktnu prodaju za Amway.

Spomenuli ste da ste pohađali gimnaziju. Jeste li kasnije nastavili školovanje na fakultetu?

Da. Završio sam biologiju, smjer ekologija, na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu.

Otkud sad biologija? Zbog čega niste upisali ekonomiju?

Spletom okolnosti. Htio sam upisati stomatologiju, ali nisam uspio. Tako sam završio na biologiji na PMF-u, što me uopće nije zanimalo. Da sam bio pametniji, prebacio bih se bio nakon prve godine na ekonomiju, ali nisam se toga sjetio. Umjesto da studiram ono što volim, ja sam skupljao pauke i slagao herbarije (smijeh).

Kako ste počeli raditi za Amway?

Na drugoj godini fakulteta vidio sam oglas. Dugo sam se premišljao. Moji doma nisu bili sretni s time jer nisu vjerovali da se prodajom skupih pasti i kozmetike može zaraditi nešto. Mislili su kako su sve to bajke. Moje sumnje su nestale nakon jednog seminara u Mađarskoj, kad sam vidio da stvar funkcionira. Sve ti se bazira na stvaranju što veće mreže ljudi. Znači, sam koristiš te proizvode te ih preporučuješ drugima, a uz to ih uvjeravaš da se uključe u njihovu prodaju. Išlo mi je odlično. U jednom trenutku u mreži sam imao oko 2000 ljudi, a mjesečno sam kao student zarađivao od 1000 do 1500 njemačkih maraka.

Onda imate urođeni talent da ljudima prodate priču?

Očito imam neku žicu za to.

Kakva ste iskustva stekli radeći direktnu prodaju?

Svakome bih to preporučio ako se želi baviti trgovinom, ali ne samo trgovinom. Naučiš komunicirati, prići ljudima… jer sve je u životu prodaja. Svaki dan se prodaješ djevojci, ženi ili djeci. Prodaješ neku svoju ideju. Što to bolje radiš, uspješniji si u životu. Inače se u životu držim citata biznismena i motivacijskog govornika Harva Ekera 'How you do anything, do everything' - to je živa istina.

Kako ste se prebacili na tržište nekretnina?

Direktna prodaja doživjela je svoj vrhunac 1999.-2000. Počeo mi je padati promet i više nisam zarađivao kao prije. Gledao sam što dalje. Krenuo sam s prodajom solarija i sunčanih naočala. Čak sam bio zasadio polje graška i kukuruza šećerca, ali to je završilo debaklom (smijeh). Nešto graška smo uspjeli prodati, dok šećerac nije ni izrastao. Mislim da nisam uspio pokriti ni troškove. Onda se dogodilo da je mojoj tadašnjoj djevojci umro stric i ostao je prazan suterenski stan. Nitko ga nije uspijevao prodati, pa sam se ja primio toga.

Je li to išlo glatko?

Sjećam se kako su u stan ušle mačke i sve uneredile. Nikad neću zaboraviti taj smrad (smijeh). Danima smo ga čistili kako bismo ga pripremili za prodaju. Poklopilo se da takav stan treba ljudima iz susjedstva. Zatim se pojavio još jedan stan i njega sam relativno brzo uspio prodati te je tako malo-pomalo krenula ta priča.

Imam dojam da se danas svi bave prodajom nekretnina. Svaki dan otvara se neka nova agencija.

Točno. Zato ja više volim krizu nego kad cijene lete u nebo kao sad. Kriza je kao sito. Ono što ne valja otpada, ono što je dobro i kvalitetno ostaje. Opereta je u vrijeme krize narasla četiri puta. Danas se svi žele baviti gradnjom i posredovanjem. Ljudi misle da će brzo i lako zgrnuti veliki novac, što je naravno pogrešno. Tržište će na kraju odrediti tko je dobar, a tko nije.

Zbog čega luduje tržište nekretnina? U Zagrebu se stanovi prodaju po basnoslovnim svotama.

Prije tri-četiri godine nitko ovo nije predviđao. Na jednoj konferenciji analitičari su dali tri scenarija. Najrealniji mi se činio onaj koji je predviđao rast cijena od 10 posto u idućih 10 godina. Međutim, tržište je eksplodiralo. Sad imaš hektičnu situaciju. Kupci su krivi što pristaju na te cijene. Kad je prije nekoliko mjeseci jedan investitor stavio cijenu od 3000 eura za kvadrat, rekao sam: tko to kupi, treba ga strpati u zatvor… I netko je kupio i sad ti to objasni.

Što pumpa cijene tako da nezaustavljivo rastu?

Kombinacija više faktora. Gospodarstvo raste, dogodila se apartmanizacija, niske su kamate na kredite pa se jeftino zadužiti, s druge strane niske su kamate na štednju. Država je to još potpirila davanjem subvencija. Stvorila se euforija.

Koliko će to još trajati?

Mislim da su cijene dostigle svoj maksimum. Naznake su da bi se tržište moglo primiriti iduće godine. Najavljuje se recesija u Njemačkoj i Italiji, što bi se moglo preliti u Hrvatsku. Vidjet ćemo i kakva je bila ovogodišnja turistička sezona. Kupci iz Dalmacije tradicionalno najviše kupuju u Zagrebu u rujnu. Ako je bila loša sezona, možda će ih biti manje. Sve su to nagađanja, a ja sam loš prognozer (smijeh).

Zar vama agentima nije super kad su cijene visoke? Ipak živite od provizije.

Meni ne odgovara to što cijene divljaju. Nakon što država podijeli subvencije dolazi do zastoja na tržištu. To je kratkoročna mjera koja nema nikakve veze s demografskom obnovom, a nama radi nered. Više volim kad su cijene realne i da se stabilno trguje.

Koja bi to bila realna cijena stana u Zagrebu?

Za novogradnju maksimalna cijena bi, prema mom mišljenju, trebala biti do 2600 eura. Posljednjih godina jako su narasli troškovi zemljišta, gradnje i visok je PDV. Stanovi u starijim zgradama ne bi trebali ići iznad 1800 eura po kvadratu.

A vi, živite li u svom idealnom stanu i koliko ste ga platili?

Nećete mi vjerovati, ali ja sam sve donedavno sa suprugom i dvoje djece živio kao podstanar (smijeh). Prije šest mjeseci preselili smo se u stan koji sam kupio na Knežiji prije tri godine. Tad je cijena bila oko 2000 eura, a sad je bliža 3000 eura. Moglo bi se reći da sam dobro trgovao. Prije našeg useljenja stan sam iznajmljivao.

Često čujem od poznanika koji prodaju ili kupuju stan kako je najbolje napraviti to bez agencije jer je vama samo do zarade. Zašto ljudi zaziru od vas?

(smijeh) Za to postoji više razloga. Često se tim poslom bave ljudi koji ništa drugo ne znaju raditi, koji gledaju kako bez previše muke zgrnuti veliku lovu. Nekad su to ljudi upitnog morala. Sve to baca određenu stigmu na cijelu profesiju. Ali evo dobrog primjera zašto ti treba agent. Sin mog teniskog partnera prodavao je stan. Nije želio ići preko agencije jer može on to sam. Prodavao ga je bezuspješno tri mjeseca. Na kraju je potražio našu pomoć i agentica Operete prodala je stan za tri dana, i to kupcu iz naše baze. Zašto? Jer agent zna kome treba taj stan. Osim toga, prodaja nije puno pričanja, već puno slušanja i postavljanja pravih pitanja.

Koje ste ciljeve postavili za Operetu? Što želite postati?

Cilj nam je biti tržišni lider i najveća agencija u Hrvatskoj, ali ne pod svaku cijenu. Lideri smo u Zagrebu, a sad želimo postati jaki i u drugim dijelovima Hrvatske, posebno na obali.

Razmišljate li uložiti novac u još neki biznis?

Možda. Imao sam jednu lošu epizodu s investiranjem u dionice 2007.- 2008. Tad me vodila, ne sramim se to priznati, čista pohlepa. Prijatelji su krenuli u to i ja sam iz pohlepe sav novac koji sam zaradio od nekretnina trpao u dionice. O dionicama nisam realno ništa znao, sve se zasnivalo na nekim dojavama. Kad je tržište puklo, bilo je bolno… Izgubio sam tad iznos u vrijednosti dobrog stana. Ali to mi je bila odlična škola.

Što vam znači novac?

U današnje vrijeme nema prave slobode bez financijske slobode i smatram da je dužnost svakoga, a naročito onoga tko se bavi biznisom, kreirati kontinuiran i održiv nivo pozitivnih novčanih tokova. Ali novac nije sve. Novac je samo sredstvo da ostvariš neke svoje ciljeve. Novac ne kupuje sreću i nije smisao života. Kad vidim slijepca na cesti ili čovjeka bez nogu, tada znam da sam najsretniji čovjek na svijetu pa taman da nemam ništa. Ljudi to zaborave. Moraš biti zahvalan na onome što imaš.