U trenutku kad Kina i Sjedinjene Američke Države, dva od tri najveća svjetska gospodarstva, zaoštravaju svoje odnose potezima koji bi kao posljedicu lako mogli imati usporavanje njihove međusobne razmjene, dobro je podsjetiti na neke od glavnih tokova svjetskih međunarodnih gospodarskih odnosa. Prema posljednjim procjenama Međunarodnog monetarnog fonda, godišnji globalni bruto proizvod doseže oko 80 bilijuna američkih dolara, od čega nešto manje od dvije trećine otpada na Kinu, SAD i EU.

Mada su glavna tema u svakodnevnim diskusijama, a ovih dana i meta rastućih carina, najčešće proizvođačka i prerađivačka industrija i njeni proizvodi, glavnina vrijednosti međunarodne ekonomije stvara se u uslužnom sektoru. U nekima od najbogatijih država, poput SAD-a ili Francuske, uslužni sektor čini čak oko četiri petine ekonomije, a u većini razvijenih država 70 posto i više. Ukupno u svijetu usluge čine nešto manje od dvije trećine vrijednosti globalne ekonomije. Na industriju otpada nešto manje od trećine, dok poljoprivreda, ribarstvo i šumarstvo, djelatnosti primarnog sektora, čine između pet i sedam posto svjetske ekonomije.

Velika razlika između usluga i ostalih sektora ekonomije proizlazi iz činjenice da su one dominantne u ekonomijama razvijenih država, koje su i bogatije, zbog čega je i viša vrijednost koja se stvara u njima. Vrijednost obavljenih usluga u SAD-u godišnje premašuje 14,5 bilijuna dolara, a na drugom mjestu, među pojedinačnim državama, nalazi se Kina s oko šest bilijuna dolara godišnje, iako Kina izvozi puno manje usluga u odnosu na SAD.

U samoj međunarodnoj trgovini ipak i dalje dominiraju razna roba, proizvodi i sirovine. Od dvadesetak bilijuna dolara godišnje vrijednosti međunarodne razmjene otprilike tri četvrtine otpada na izvoz i uvoz raznih roba, dok ostatak otpada na usluge. Vrijednost ukupne globalne razmjene u proteklih se desetak godina gotovo udvostručila, a najveći svjetski izvoznik je Europska unija, dok je među pojedinačnim državama to Kina.

Uz Kinu, Njemačka i Japan su države s najjačim gospodarstvima te istovremeno izvoze više nego što uvoze. Iako je, pojedinačno gledajući, SAD drugi svjetski izvoznik, Amerika je istovremeno najveće svjetsko uvozno tržište, zbog čega joj vanjskotrgovinski deficit godišnje doseže ovih dana vrlo popularnu brojku od 500 milijardi dolara.

U svojoj želji za daljnjim jačanjem dominacije u svjetskoj trgovini Kina je prije nekoliko godina najavila obnovu legendarnog Puta svile, iako on u današnjoj verziji uključuje kopneni, morski i zračni promet. U kopnenom prometu glavna osovina bi trebala biti željeznička veza između Beijinga i Njemačke, odnosno Europe. Novi Put svile Kina promovira pod sintagmom 'Jedan pojas – jedan put', a u razne projekte koji bi trebali služiti kao osnovna infrastruktura za jačanje razmjene između Kine i ostatka Euroazije Kinezi su investirali već više od 40 milijardi dolara.

Prema brojkama koje navodi BBC, pozivajući se na izjave dužnosnika, dosad je sklopljeno devetstotinjak raznih trgovačkih i sličnih ugovora u vrijednosti od oko 890 milijardi dolara. Neke procjene govore da će cijeli projekt novog Puta svile stajati pet bilijuna dolara u idućih 40 godina.

Glavni krvotok u međunarodnoj trgovini i dalje je brodarstvo, a morskim putovima se prevozi čak 90 posto robe u međunarodnoj razmjeni. Svjetska brodarska industrija dijeli se ugrubo u tri segmenta: tekući tereti (nafta i slični energenti), suhi ili rasuti tereti (rudače, razne druge sirovine i poljoprivredni proizvodi) te kontejnerski promet kojim se prevoze gotovi proizvodi.

Neki od najvećih današnjih brodova mogu odjednom prevesti i dvadesetak tisuća standardnih šestmetarskih kontejnera (tzv. TEU, twenty-foot equivalent unit), zbog čega trošak prijevoza, primjerice, jednog bicikla iz Azije u Europu iznosi desetak dolara, a jedne konzerve nekog napitka tek američki cent, odnosno pet lipa. No uz pun kapacitet takvo putovanje između Azije i Europe može brodaru donijeti prihod i od tri ili četiri milijuna dolara.

Jedna od najvažnijih svjetskih sirovina u međunarodnoj razmjeni je bakar. On se koristi u širokom spektru proizvoda za kućanstvo i industriju, a u posljednjih pedesetak godina količina bakra korištenog u svijetu se utrostručila. Nastavak modernizacije velikih gospodarstava poput kineskog ili indijskog znači da se i dalje može očekivati rast potražnje za njime.

Godišnje se proizvede oko 20 milijuna tona bakra, a najveći svjetski proizvođač je Čile, odakle dolazi oko trećine godišnje proizvodnje. Čile je i najveći izvoznik bakrene rude, a upravo bakru svoje bogatstvo može zahvaliti i čileansko-hrvatska obitelj Lukšić, čiji se članovi nalaze među najbogatijim industrijalcima Latinske Amerike zahvaljujući vlasništvu u rudarskoj kompaniji Antofagasta. Najveći uvoznici bakrenih ruda su Kina, Japan, Indija i Španjolska.

Ukupno, Latinska Amerika dominira i u svjetskom izvozu hrane. Proizvodnja hrane donosi prihode čak trećini svjetskog stanovništva. Od početka milenija količina joj je u svjetskoj trgovini porasla za šezdesetak posto, no zahvaljujući rastu cijene vrijednost izvoza hrane u istom razdoblju je gotovo utrostručena. Latinska Amerika je najveći neto izvoznik hrane, čija je vrijednost izvoza u posljednjih petnaestak godina upeterostručena s tridesetak milijardi dolara 2000. godine na više od 160 milijardi dolara danas.

S druge strane jednadžbe nalazi se Azija, koja je neto uvoznik hrane i čija se vrijednost uvoza hrane učetverostručila na gotovo pola bilijuna dolara. Relativno gledajući, najveći uvoznici hrane su države Arapskog poluotoka, koje uvoze od 80 do 90 posto svojih potreba za njome.

Među poljoprivrednim proizvodima kojima se intenzivno trguje nalazi se zrno kakaovca, osnovna sirovina za proizvodnju čokolade i sličnih proizvoda. Kakaovac se može uzgajati samo u uskom zemljopisnom pojasu oko ekvatora, a više od polovice svjetske proizvodnje dolazi iz samo dvije države: Obale Bjelokosti i Gane.

Cijena zrna kakaovca je u proteklih nekoliko desetljeća znatno oscilirala. Sredinom šezdesetih jednu tonu se prodavalo i za samo dvjestotinjak dolara, da bi u drugom dijelu sedamdesetih cijena skakala i preko 4000 dolara. Ovih dana tona kakaovca se prodaje za oko 2500 dolara. Najveći uvoznik kakaovca je Nizozemska, a u Europi se preradi oko 40 posto svjetske proizvodnje. Najveći potrošači čokolade su Švicarci koji u prosjeku pojedu oko devet kilograma godišnje po stanovniku, što je devedeset puta više od prosječne potrošnje u Kini.

Vrlo važni prehrambeni proizvod u svjetskoj trgovini je i riba. Prosječna konzumacija ribe po stanovniku u svijetu se od šezdesetih godina do danas udvostručila na dvadesetak kilograma godišnje, a rast stanovništva je u tom istom razdoblju bio izniman. Vrijednost godišnje međunarodne trgovine ribe je u posljednjih četrdeset godina povećana šest puta i danas doseže 150 milijardi dolara.

Zahvaljujući tom trendu uspješno posluju i hrvatski uzgajivači ribe koji svoje proizvode plasiraju na uvijek gladno japansko te neka druga tržišta. No najveći izvoznici su Kina, Norveška i Vijetnam, dok su najveći uvoznici SAD i Japan. Godišnje se u svijetu proizvede više od 170 milijuna tona ribe, od čega nešto više od polovice dolazi iz slobodnog ulova, a ostatak iz uzgoja.

Pregled svjetske trgovine, naravno, ne može proći bez nafte. Današnja dnevna proizvodnja sirove nafte približava se iznosu od čak 100 milijuna barela dok su, za usporedbu, prve moderne naftne bušotine sredinom 19. stoljeća davale tek desetak barela dnevno. Cijena sirove nafte upravo je u posljednjih dvadesetak godina doživjela i jedan od najsnažnijih skokova i jedan od najvećih padova.

S početkom ekonomske krize prije desetak godina barel je u jednom trenutku stajao i više od 150 dolara, da bi mu se cijena prije dvije godine srozala na razinu od oko 25 dolara. Ovih se dana barelom nafte trguje za šezdesetak dolara. Zahvaljujući rastu domaće proizvodnje prije dvije godine SAD je prestao biti najveći svjetski uvoznik sirove nafte i tu poziciju je preuzela Kina.

Rast proizvodnje nafte dijelom je rezultat i rasta potražnje za potrebe transporta. Automobilska proizvodnja nalazi se ovih dana na povijesnom vrhuncu. Početkom milenija godišnje se u svijetu proizvodilo nešto manje od 60 milijuna automobila, a ta se brojka danas približava razini od 100 milijuna.

Gotovo pola proizvodnje ide u izvoz, a gotovo četvrtinu izvoznog tržišta drži Njemačka, nakon koje slijede Japan i SAD. Najveći proizvođač je ipak Kina, gdje nastaje trećina svjetske proizvodnje. Desetina automobila dolazi iz Japana, a oko pet posto iz SAD-a, iako se zahvaljujući proizvodnji kamiona i drugih teretnih vozila SAD u automobilskoj industriji nalazi na drugom mjestu u svijetu, iza Kine.