Tripković i Brodarski institut imaju rok do 30. siječnja da pronađu novac i odblokiraju račun tvrtke. U suprotnom će Trgovački sud u Zagrebu otvoriti stečajni postupak. Vjerovnici su sjeli na račun Instituta krajem svibnja i od tada on jedva preživljava. Ukupan dug iznosi 9,6 milijuna kuna.

'Kad me radnici pitaju što će biti s firmom, uvijek im kažem - 'dok sam ja tu, ima nade'. Uvjeren sam da ćemo uspjeti deblokirati račun. Vjerujte mi! Da u to nisam siguran, odavno bih skupio stvari i otišao', rezolutno govori Tripković, a na čelu je Instituta od travnja 2017.

Naš razgovor često prekida zvonjava telefona. Traži se direktorovo odobrenje za razne stvari. Ispred njega stol je pun papira. Čini se kao da vodi tvrtku koja radi punom parom, a ne Titanic pred potonućem.

'Najveći optimizam daju mi djelatnici. Bez obzira na neisplaćene plaće, to što ne možemo normalno nabavljati radni materijal i sirovine te na prijetnju stečajem, ljudi se bore. Sve što dogovorimo i odradi se. Otkako sam na čelu tvrtke, nismo platili nijednu penalizaciju. Sve smo projekte odradili na vrijeme', s ponosom ističe Tripković.

Sve je to krasno, uzvraćamo mu, ali time neće odblokirati račun. Kako planira doći do 9,6 milijuna kuna?

'Pred realizacijom smo velikog projekta. Ugovor je potpisan. Sad čekamo uplatu novca koji će biti dovoljan za deblokiranje računa i pokretanje tog posla. Novac će biti uplaćen prvi ili drugi tjedan 2019. godine', kaže direktor Instituta.

Zbog klauzule o tajnosti Tripković ne može otkriti ime investitora ni vrijednost posla. Ipak, doznajemo da se radi o gradnji više tipova ribarskih brodica za jednog stranog ulagača. Institut bi na tom projektu radio narednih sedam godina, a bila bi uključena i domaća brodogradilišta.

Brodarski institut ima godišnje prihode od oko 12, 13 milijuna kuna, što mu je, tvrdi direktor, uz ovaj broj ljudi dovoljno za pokrivanje operativnih troškova plaća, režija i ostaloga. Ono što ga vuče prema dnu su dugovi iz prošlosti.

Osnovan 1948., Institut je bio dio vojnog programa bivše Jugoslavije, a tadašnji režim nije štedio ni u čemu. Na ogromnoj parceli od gotovo 130.000 metara kvadratnih u srcu Novog Zagreba, u Sigetu, unutar kompleksa izgrađena su četiri bazena za ispitivanje hidrodinamike brodova i dva kavitacijska tunela za ispitivanje modela propelera. Uz njih se nalaze dvije radionice za izradu modela brodova i propelera. Na njegovu vrhuncu u Institutu je radilo preko 450 ljudi.

U najvećem bazenu, dugačkom preko 270 metara, širokom 12,5 metara i dubokom šest metara, nalazi se voda dovoljna da se napuni čak deset olimpijskih bazena. Njegova izgradnja danas bi koštala nekoliko desetaka milijuna eura.

Osamostaljenjem Hrvatske, Brodarski institut je 1992. pretvoren u d.o.o., odnosno u samostalno poduzeće u stopostotnom vlasništvu države. Time više nije mogao računati na novac iz proračuna, već je gurnut na komercijalno tržište da se na njemu bori za svaku kunu. Inače, u svijetu su takvi instituti u pravilu znanstvene ustanove koje financira država.

'Za vrijeme Domovinskog rata dosta se radilo za vojsku. Projektirali smo tako topovnjače Petra Krešimira IV i Dmitra Zvonimira te sudjelovali u razvoju tenkova. Međutim s vremenom Institut se morao preorijentirati na nove industrijske grane i ušlo se u obnovljive izvore energije. Kod nas je tako projektirana prva hrvatska vjetroelektrana Vrataruša, a koja i danas radi. Nažalost, taj preustroj nije bio dostatan. Institut je bio preglomazan s 200-tinjak zaposlenih, a ti poslovi nisu bili toliko profitabilni', objašnjava Tripković.

Već 2004. moralo se ići u smanjivanje temeljnog kapitala zbog gubitaka od 20 milijuna kuna. Pet godina kasnije ponovo je otpisano sedam milijuna kuna minusa. Prije sedam godina Brodarski institut ušao je u posao koji mu je nanio, moglo bi se tako ispostaviti, fatalan udarac.

'S engleskim investitorom 2011. potpisan je ugovor za projektiranje i izgradnju katamarana za Olimpijske igre u Londonu. Prototip je napravljen te je trebalo izgraditi još tri broda u seriji. Međutim do realizacije nije došlo i Institut je na tom projektu pretrpio gubitak od šest do devet milijuna kuna. Iz te se dubioze više nije izašlo', naglašava Tripković.

Nastala rupa pokušala se sanirati kreditima HBOR-a i Croatia banke. Financijsku injekciju trebalo je pratiti ozbiljno restrukturiranje tvrtke, ali ono nije napravljeno. Spasonosni krediti postali su omča oko vrata koja se svakim danom sve više stezala.

Do prve blokade računa došlo je krajem 2016., a agonija je kulminirala u listopadu ove godine, kada je Trgovački sud imenovao privremenog stečajnog upravitelja. On je zatražio pokretanje stečajnog postupka zbog blokade računa duže od 120 dana. Ali sud je Brodarskom institutu ipak odlučio pružiti zadnju šansu te mu je dao rok do 30. siječnja da odblokira račun.

Apsurdno je to što je najveći vjerovnik tvrtke koja je u državnom vlasništvu sama država. Uz državne banke, HBOR i Croatia banku, najveći iznos potražuje Porezna uprava. To zorno govori o tome koliko se sve ove godine malo vodilo brige o Brodarskom institutu.

Deblokada računa preduvjet je za bilo kakav daljnji scenarij ozdravljenja tvrtke. Program restrukturiranja koji je izradio Tripković, između ostalog, predviđa ulazak strateškog partnera i možda prodaju dijela zemljišta koje nije u funkciji. Međutim zadnju riječ dat će Nadzorni odbor i formalni vlasnik tvrtke, Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP).

'Imamo ozbiljnog potencijalnog strateškog partnera koji nudi 90 milijuna kuna. Time bismo podmirili sve dugove i najveći dio obveza prema kreditnim institucijama. Mogli bismo ići i u obnovu ključne infrastrukture, a onda polako i u osvježavanje kadrovske strukture. Taj partner može donijeti i neke poslove Institutu te je po meni najbolja opcija', smatra Tripković.

Na najcrnji scenarij, stečaj i gašenje Instituta, direktor niti ne pomišlja. Ako bi do toga došlo, bio bi to, ističe, strašan gubitak za Hrvatsku.

'Govorimo o jedinstvenom tehničkom institutu jer mi odavno nismo samo brodarski institut. Uz bazene za hidrodinamiku, imamo tri laboratorija, jedinstvena u Hrvatskoj. U fizikalno-kemijskom mogu se analizirati sve vrste otpadnih materijala, a zatim su tu minsko-eksplozivni laboratorij te laboratorij za vibracije i udare. Najtragičnije je to što je Institut akumulirao 70 godina ogromnog znanja. Imamo strahovite reference, a i naša je arhiva strahovito velika te sadrži vojne i civilne projekte od 1948. do danas. Nestanak Brodarskog instituta bio bi nenadomjestiv gubitak za našu zemlju', tvrdi Tripković.

Stečaja i likvidacije tvrtke najviše se pribojavaju njegovi zaposlenici. Od njih 54, desetak će iduće godine slaviti 35 godina rada u Institutu.

Marta Pedišić-Buča, vodeća istraživačica u odjelu hidrodinamike i predstavnica radnika u Nadzornom odboru, ističe kako se nikako ne može pomiriti s time da je vlast dopustila da Institut dođe korak do nestanka.

Razgovaramo s njom stojeći na kolicima za tegljenje, teškim 60 tona, koja vuku modele brodova i podmornica niz 276 metara dugački bazen brzinom i do 14 metara u sekundi.

'Ovaj bazen je najskuplji laboratorij ikad sagrađen na ovim prostorima. Nešto slično ima svega još nekoliko zemalja na svijetu. Nijemci nam zavide kad dođu kod nas. Država koja ima more trebala bi imati interes da ima i vlastita znanja o razvoju, projektiranju i popravku brodova. Sramotno bi bilo da ovo izgubimo...', rezignirano kaže Pedišić-Buča.