Zalaganje za neovisnost središnjih banaka ključan je dio uvjerenja što bi ih 'ozbiljni' kreatori politike trebali podržavati (privatizacija, fleksibilnost tržišta rada i tako dalje). Ali od čega bi to središnje banke trebale biti neovisne? Odgovor je naizgled očigledan – od vlada
U tom je smislu Europska središnja banka (ESB) idealan primjerak neovisne središnje banke: Iza nje ne stoji nijedna vlada i zabranjeno joj je pomagati bilo kojoj nacionalnoj vladi čija središnja banka ona jest. A ipak, ESB je najmanje neovisna središnja banka razvijenog svijeta.
Ključnu poteškoću predstavlja ESB-ova odredba o nespašavanju, tj. zabrana pomaganja insolventnoj vladi neke članice. Kako su komercijalne banke važan izvor financiranja vlada zemalja članica, ESB je prisiljena uskratiti likvidnost bankama koje posluju u insolventnim članicama. Tako je ESB utemeljena na pravilima koja je sprečavaju da služi kao zajmodavac u krajnjoj nuždi (lender of last resort).
No ovaj mehanizam ima svoju Ahilovu petu, a to je nedostatak procedure u slučaju insolventnosti članica eurozone. Kada je, primjerice Grčka postala insolventna 2010., vlade u Njemačkoj i Francuskoj nisu dozvolile grčkoj vladi da prestane plaćati dug koji su držale njemačke i francuske banke. Tako je prvo spašavanje Grčke korišteno da bi se ozdravile francuske i njemačke banke. No time je insolventnost Grčke samo produbljena.
U tom se trenutku u potpunosti pokazao manjak neovisnosti ESB-a. Od 2010. nadalje, grčka se je vlada oslanjala na seriju zajmova koje nikada neće moći vratiti, a sve kako bi održala fasadu solventnosti. Jedna istinski neovisna ESB, koja bi se pridržavala svojih pravila, trebala je ne prihvatiti kao kolateral sve one dužničke papire za koje je garantirala grčka vlada – državne obveznice, trezorske zapise te više od 50 milijardi eura priznanica što su ih izdale grčke banke kako ne bi potonule.
Naravno, takvo bi odbijanje zatvorilo grčke banke i odmah dovelo do izlaska Grčke iz eurozone jer bi vlada bila prisiljena kreirati svoju likvidnost. Jedina alternative bilo bi smisleno restrukturiranje duga kako bi se prekinula grčka insolventnost. Nažalost, europski politički establišment nije bio voljan prihvatiti nijednu od ove dvije opcije te je izabrao produljenje grčke insolventnosti, a pritom se pretvara kao da se ona rješava putem novih tranši kredita.
425028 ,427503,427540 ,421684
ECB-ovo prešutno prihvaćanje ovog igrokaza s produljivanjem i pretvaranjem (a koje traže grčki vjerovnici) uništilo je njezine tvrdnje da je neovisna. Da bi grčke banke održala otvorenim i prihvatila njihov kolateral za koji garantira vlada, ESB je prisiljena grčkom dugu odobriti izuzeće od svog pravila nespašavanja. Kako bi omču zadržala Grčkoj čvrsto oko vrata, Njemačka inzistira na tome da za ovo izuzeće bude potreban njezin pristanak, odnosno, rečeno eurogovorom, da Eurogrupa ministara financija članica eurozone potvrdi da su grčka fiskalna konsolidacija i program reformi na pravom putu.
Tako da su u stvari političari ti koji kažu ESB-u kada prekinuti dotok likvidnosti cijelom jednom bankarskom sustavu. Dok ESB može tvrditi kako je neovisna naspram insolventnih, perifernih vlada potpuno ovisi o milosti europskih zemalja vjerovnika.
Da bismo ilustrirali zagonetku koja muči ESB, podsjetimo se kako su se vjerovnici ponašali prema grčkoj vladi izabranoj u siječnju 2015. Do prosinca 2014. postalo je jasno da je prethodna vlada pri kraju i da je ljevičarska stranka Siriza na putu da osvoji vlast. Guverner grčke središnje banke, koja je produžena ruka ESB-a, predvidio je da tržištima prijeti manjak likvidnosti, dajući naslutiti kako će pobjeda Sirize oslabiti bankovni sustav. Takva bi izjava bila besmislena da nije bila sračunata da potakne navalu štediša na banke.
Kad sam postao ministar financija u veljači, nakon Sirizine pobjede na izborima, navala na banke bila je u punom jek,u a dionice su bile u slobodnom padu. Naravno, bilo je to zato što su svi znali da se Njemačka, koja se žestoko protivila našoj vladi, sprema ugasiti zeleno svjetlo potrebno da ESB nastavi odstupati od svojih pravila i prihvati grčki dug kao kolateral.
Kako bih stabilizirao situaciju, odletio sam u London i obratio se bankarima porukom da želimo umjerenost i razumnu politiku vezanu za reforme i restrukturiranje duga. Sljedećeg je jutra burzovni indeks skočio 13 posto, dionice banaka narasle su više od 20 posto, a navala na banke je prestala.
Tog je dana ESB, pod pritiskom Njemačke, ukinula važan dio svojih iznimki te tako zatvorila grčkim bankama izravan pristup ESB-u i uputila ih na skuplje financiranje kod grčke središnje banke (tzv. hitna likvidnosna pomoć/emergency liquidity assistance). Naravno, cijene dionica su se stropoštale, a navala na banke ponovo počela, i to u još žešćem obliku, iscijedivši iz sustava 45 milijuna eura štednih uloga u sljedećih nekoliko mjeseci. U međuvremenu su Njemačka i drugi vjerovnici počeli pritiskati Grčku da prihvati nove mjere štednje u zamjenu za to da ESB povuče svoju odluku.
No to nije bila jedina politički uvjetovana intervencija ESB-a. Jednako agresivna bila je odluka da se suzbije ulaganje grčkih banaka u vladine trezorske zapise, i to upućujući ih da odbijaju reprogramiranje kratkoročnih dugova. To je smanjilo sposobnost mog ministarstva da otplaćuje dugove Međunarodnom monetarnom fondu koji je uporno zahtijevao da drastično smanjimo mirovine i uklonimo zadnje mjere zaštite za grčke radnike.
Pet smo mjeseci odolijevali zahtjevima Njemačke i MMF-a za novim mjerama štednje dok se ESB-ova omča stezala. Naposljetku je potpuni gubitak likvidnosti u lipnju 2015. prisilio grčke banke na zatvaranje. Nakon toga je uslijedio završni pritisak da se vlada podijeli, a premijer prisili na kapitulaciju, što je on i učinio prihvativši novi zajam produljivanja i pretvaranja od 85 milijardi eura.
Skoro godinu dana kasnije, vjerovnici su i dalje pritiskali Grčku tražeći nove mjere štednje u zamjenu za nove tranše zajmova. U tom je trenutku guverner grčke središnje banke (koji je i prouzročio onu prvu navalu na banke u prosincu 2014.) javno ustvrdio kako su stavovi naše vlade do lipnja 2015. doveli do gubitka od 45 milijardi eura štednih uloga, zatvaranja banaka te novih produži i pretvaraj se zajmova. Dakle, nasilnik je krivio žrtvu, a ESB je otvoreno prihvatila ulogu provoditelja odluka svojih političkih gospodara – vjerovnika.
Sadašnja koncepcija eurozone onemogućuje neovisnost ESB-a. Još gore, ovo oponašanje neovisnosti služi kao smokvin list za intervencije koje su i politički vođene i u krajnjem su proturječju s principima liberalne demokracije.
Janis Varufakis, bivši grčki ministar financije, profesor je ekonomije na atenskom sveučilištu.
Copyright: Project Syndicate, 2016.
www.project-syndicate.org
