Izvan uobičajenih tema koje su posljednjih godina najzvučnije kad se priča o Rusiji, poput energetike, naoružanja ili neke nove špijunske trzavice u geopolitici, najveća država na svijetu pomalo u tišini stvara dominaciju na jednom tradicionalnom, pomalo zapostavljenom, ali nužnom i definitivno neizbježnom polju. Onom poljoprivrednom. Podaci američkog ministarstva za poljoprivredu pokazuju, naime, da je Rusija prije dvije godine zauzela poziciju vodećeg svjetskog izvoznika pšenice. Britanski tjednik The Economist navodi da se Rusija time vratila na mjesto koje je posljednji puta držala još prije Oktobarske revolucije.

U trenucima kad ruska ekonomija zbog sankcija i svoje uske usmjerenosti na tek nekoliko sektora teško ostvaruje rast, dobre vijesti iz poljoprivrede svakako su razlog za zadovoljstvo. Proizvodnja u poljoprivredi je u posljednjih pet godina porasla za više od 20 posto, a donedavni ruski ministar poljoprivrede Aleksandar Tkačev izjavio je da su "žitarice naša druga nafta". Zadovoljstvo je izrazio i predsjednik Vladimir Putin koji je u razgovoru s poljoprivrednicima rezultate agrara proglasio "prodornima".

Mediji navode da su prihodi koje je Rusija prošle godine ostvarila poljoprivrednim izvozom lani premašili 20 milijardi dolara i time preskočili čak i tradicionalni ruski izvor prihoda – izvoz oružja, a u izvozu poljoprivrednih proizvoda glavnu riječ drže žitarice. Prema riječima analitičara za uspjeh na ruskim poljima poklopilo se nekoliko kratkoročnih i dugoročnih faktora.

Još od propasti Sovjetskog Saveza ruska se poljoprivreda mučila sa zastarjelom tehnikom uzgoja i proizvodnje. Daleko od interesa vrha politike koji se koncentrirao na energetiku, dugo je trebalo da se ruski poljoprivrednici riješe okova neefikasnosti koji su se vukli još iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad je veliki Sovjetski Savez zbog vlastitog neuspjeha u poljoprivrednoj politici bio primoran uvoziti hranu. Nakon niza raznih reformi od početka devedesetih dobar dio ruskih poljoprivrednih dobara našao se u rukama privatnika što je kroz godine potaknulo konkurentnost i donijelo efikasnost.

Zabrana uvoza poljoprivrednih dobara kao odgovor na sankcije koje su uvedene Rusiji 2014. godine donijela je dodatni poticaj ruskim poljoprivrednicima, a za nešto jaču konkurentnost na izvoznim tržištima kriva je i devalvacija rublja. Rusiji je tako uspjelo da u izvozu pšenice nadmaši i Sjedinjene Američke Države, i Kanadu, i Europsku uniju, te je osvojila tržište čak i usprkos globalnoj zasićenosti. Koristeći svoju zemljopisnu prednost posebno su ojačali na tržištima Bliskog Istoka, ali i Afrike gdje su američke konkurente mogli izbaciti i nižim cijenama.

Iako Rusija i dalje uvozi više hrane nego što je izvozi, plan vlasti da zemlja postane samoodrživa već je donio određene uspjehe. U posljednjih pet godina Rusija je uspjela zadovoljiti vlastite potrebe u proizvodnji svinjetine i peradi, a i budućnost izgleda svijetlo zahvaljujući globalnim trendovima.

Prvi je, naravno, rast stanovništva zbog čega će jačati potražnja i to na nekim posebno važnim tržištima za Rusiju poput Turske. Rast temperature i klima, zajedno s razvojem tehnologije, znače i dulje razdoblje za poljoprivredni uzgoj, više prinose i sve više raspoložive zemlje. Prema izjavama ruskih poljoprivrednika, proizvodnja se sve više pomiče prema sjeveru države iz južnih regija tradicionalno okrenutih agraru.

Čak i u kratkom roku Rusija ima popriličan poljoprivredni potencijal. Uspjesi u razvoju tehnologije koju samo treba primijeniti zajedno s milijunima hektara zemljišta koja su ostala neobrađena nakon propasti Sovjetskog Saveza znači da ruski poljoprivrednici imaju dovoljno prostora za brzi rast. Dapače, rast je posljednjih godina bio tako uspješan da su se ispriječili problemi nedostatne infrastrukture.

Skladišta i silosi ne uspijevaju ispuniti potrebe ruskih farmera nakon rekordnih berbi, a zastarjela je i transportna mreža kojom se žitarice dostavljaju prema lukama i dalje na izvozna tržišta. Ostvare li se očekivanja o selidbi poljoprivrede na sjever tamo će također trebati izgraditi skladišnu i transportnu infrastrukturu, a ta bi zemljišta bila još i dalje od luka koje se koriste za izvoz. The Economist dodaje da postoje i brige da bi se za poljoprivredu mogli zainteresirati i neki puno veći igrači od sadašnjih poduzetnika što bi otežalo konkurenciju.

U trenucima kad vanjska politika ruskog predsjednika Putina izaziva zaoštravanje odnosa s dobrim dijelom razvijene svjetske ekonomije, zbog čega je pogođena ruska privreda, uz izglede da cijene sirove nafte, glavnog izvora ruskih prihoda sa svjetskih tržišta, u duljem roku neće bitnije rasti, povratak Rusije "zlatnim" carskim vremenima izdašnog izvoza hrane čini se kao barem mala slamčica spasa za posustalu ekonomiju. No, hvatanje isključivo za slamčicu koju lako može slomiti bilo jačanje inozemne konkurencije, bilo vremenske neprilike ili nešto sasvim treće ne ulijeva previše nade čak niti u trenucima kad se pšenica iz ruskih silosa prelijeva u izvoz. Ruska vjera u naftu pokazala je koliko opasno može biti fokusiranje na jednu ekonomsku granu, ma koliko ona u određenom trenutku bila zelena.