Čelnici Europske unije i njenih država članica uspjeli su u utorak, pet tjedana nakon održavanja izbora za Europski parlament, postići preliminarni dogovor o raspodjeli ključnih vodećih mjesta među tijelima EU-a. Za čelnicu Europske komisije, tijela izvršne vlasti EU-a, predložena je sadašnja njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen te bi na toj poziciji trebala naslijediti Jean-Claudea Junckera. Belgijski premijer Charles Michel na čelu bi Europskog vijeća (koje okuplja šefove vlada država članica EU-a) trebao zamijeniti Donalda Tuska, a španjolski ministar vanjskih poslova Josep Borrell trebao bi postati šef vanjske politike Europske unije.

Dogovor oko raspodjele čelnih pozicija u Uniji uključivao je i vrlo važnu poziciju predsjednika Europske središnje banke (ECB, European Central Bank), a za to mjesto predložena je sadašnja izvršna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Christine Lagarde. No jedino je pozicija Michela sigurna, a kandidate za preostale funkcije tek bi trebao potvrditi Europski parlament te u srijedu prvo sebi bira predsjednika, odnosno u slučaju Lagarde Europsko vijeće.

Christine Lagarde je francuska političarka sa solidnim iskustvom u nacionalnim i međunarodnim poslovima, ali i s nekoliko sivih mrlja u karijeri. Šezdesettrogodišnja Parižanka je nakon magisterija započela profesionalnu karijeru u podružnici američke pravne tvrtke Baker & McKenzie, u kojoj se zaposlila početkom osamdesetih. Radila je na slučajevima radnog prava i tržišnog natjecanja, a krajem 1999. postala je prva žena koja je imenovana predsjednicom tvrtke.

Političku karijeru započela je 2005., kad je u vladi francuskog premijera Dominiquea de Villepina, za vrijeme mandata predsjednika Jacquesa Chiraca, imenovana ministricom gospodarstva. Dvije godine ostala je na toj poziciji, da bi sredinom 2007. kratkih mjesec dana bila imenovana na poziciju ministrice poljoprivrede u vladi novoizabranog predsjednika Nicolasa Sarkozyja. Brzo nakon toga u vladi premijera Françoisa Fillona zauzela je poziciju na kojoj je ostavila najviše traga, onu ministrice ekonomije, financija i industrije.

Iz tog doba potječe i nekoliko neugodnih situacija koje joj se stavljaju u krimen. Tijekom 2008. i 2009. Francusku je obilježila 'prijevara stoljeća' u kojoj je država prevarena za 1,6 milijardi eura u shemi trgovanja kvotama na tržištu ugljika. Nekoliko kriminalnih skupina iskoristilo je činjenicu da je Francuska na kvote ugljika kojima trguju kompanije odlučila naplaćivati porez na dodanu vrijednost, za razliku od ostalih članica EU-a. Kvote su kupovali u inozemstvu i prodavali ih francuskim kompanijama s obračunatim PDV-om, no novac nisu prosljeđivali državi. Lagarde se tada optuživalo da nije napravila ništa kako bi spriječila pronevjeru, a četrdesetak ljudi iz glavne kriminalne grupe koja se bogatila na nepošten način našlo se na sudu tek početkom prošle godine.

Kontroverzna je bila i njezina uloga u slučaju francuskog biznismena Bernarda Tapieja, bliskog tadašnjem predsjedniku Nicolasu Sarkozyju, točnije u nagodbi između države i Tapieja. Biznismen i političar Tapie je od 1990. do 1993. bio vlasnik poznatog proizvođača sportske opreme Adidasa. Nakon prodaje Adidasa optužio je banku Crédit Lyonnais, koja je u tom trenutku bila u većinskom državnom vlasništvu, za prijevaru kojom je oštećen u transakciji. Proces je trajao više od desetljeća, da bi Lagarde 2007. naredila izvansudsku nagodbu kojom je u konačnici Tapie profitirao za nešto više od 400 milijuna eura isplaćenih iz državnog proračuna.

Arbitražu kojom je postignuta nagodba konačno je poništio francuski sud prije tri i pol godine te naredio Tapieju da mora vratiti isplaćeni novac, no u međuvremenu su francuske vlasti provele istragu oko toga je li Lagarde, sa suradnicima, zloupotrebljavala svoju poziciju.

Tijekom istrage francuska policija je u jednom trenutku čak upala u njezin stan u Parizu u potrazi za dokazima. Slučaj je završio krajem 2016., kad je Lagarde proglašena krivom za nemar u obavljanju dužnosti, ali sud joj nije odredio nikakvu kaznu.

S pozicije francuske ministrice financija Lagarde je sredinom 2011. imenovana na mjesto izvršne direktorice Međunarodnog monetarnog fonda nakon što je dotadašnji šef Dominique Strauss-Khan optužen za zlostavljanje sobarice u njujorškom hotelu. Kao čelnica MMF-a godinama se nalazi na raznim listama najmoćnijih žena svijeta, a njezino vrijeme u Fondu obilježeno je financijskom i ekonomskom krizom u Grčkoj. Uz Europsku središnju banku i Europsku komisiju, Fond je imao glavnu ulogu u odobravanju niza programa kojima su još od početka desetljeća spašavane grčke financije i pokušavao se izbjeći bankrot.

Lagarde je od osobe koju su u jednom trenutku optuživali za neprijateljski stav prema Grčkoj, jer je 2012. izjavila da je, komentirajući ležeran stav Grka prema plaćanju poreza, došlo vrijeme 'naplate', tijekom godina postala osoba koja se zalagala za otpis dijela dugova južnoeuropskoj državi. Čelnica MMF-a smatrala je da Grčka, usprkos programima štednje, restrukturiranja i međunarodnoj novčanoj pomoći, neće u budućnosti uspjeti sama otplatiti sve svoje dugove i da bi dio njih trebalo otpisati. Grčka je prošle godine službeno izašla iz programa spašavanja, no nastavlja biti pod nadzorom Unije.

Kao čelnica MMF-a, u kojem joj je mandat 2016. obnovljen na novih pet godina, i bivša ministrica financija Lagarde se može činiti kao osoba s odgovarajućim referencama za odgovornu poziciju u ECB-u, no neki su već primijetili da nema bankarskog, pa tako ni iskustva rada u središnjem bankarstvu. Mnogi smatraju da je imenovanje šefa ECB-a prije svega političko pitanje, no koplja će se sigurno lomiti oko toga je li važnije to što će Europsku središnju banku prvi put voditi žena ili to što će je prvi put voditi netko tko prije toga nije radio u centralnoj banci.

Wim Duisenberg, prvi čelnik ECB-a imenovan 1998., prije toga proveo je 15 godina na čelu nizozemske središnje banke; njegov nasljednik Jean-Claude Trichet prije svog osmogodišnjeg mandata u ECB-u deset godina proveo je na čelu francuske središnje banke, a Mario Draghi, kojem mandat istječe krajem ove godine, šest godina bio je guverner Banke Italije.

Kao i 2011., kad je Lagarde, nakon skandala sa Strauss-Khanom, na mjesto izvršne direktorice MMF-a imenovana kao brzo i spasonosno rješenje, čini se da je u nastojanju da se što prije postigne dogovor oko raspodjele čelnih pozicija EU-a tako bilo i ovaj put. Lagarde se dosad nije spominjala kao potencijalna kandidatkinja u razgovorima oko Draghijeva nasljednika.

Mario Draghi također je bio neočekivani kandidat 2011. godine, kad je ECB napuštao Trichet, no pokazao se kao dobar šef europske monetarne unije koji je odlučnim stavom uspio stabilizirati eurozonu i zajedničku europsku valutu. Lagarde bi se lako mogla jednog dana naći u sličnoj situaciji i iskustvo iz grčke krize svakako će joj biti korisno, no ostaje vidjeti koliko će biti pod utjecajem savjetnika i drugih glasova iz ECB-a. Na muci se poznaju junaci. I junakinje.