'Riba je izazovna i dinamična namirnica', nema dvojbe za Mirelu Mikičević, voditeljicu Tvornice za preradu ribe Panona Mare u Čačincima, mjesta samo nekoliko minuta vožnje udaljenog od Orahovice.

Ova rođena Orahovčanka, kaže nam, nije ni sanjala, kada je kretala na studij, da će kao magistra inženjerka prehrambene tehnologije nakon završetka fakulteta pronaći posao u kraju u kojem je i odrasla. Sada joj je srce na mjestu. U Panona Mare zakoračila je 2019., tri godine nakon otvorenja tvornice. Kaže, puno se toga od tada promijenilo. Kapacitet stalno buja i u proizvodnju je uloženo oko pet milijuna eura. Trenutno se radi na hladnjači za zamrznute proizvode, a proširuje se i skladišni prostor.

'Radilo se u jednoj smjeni, a sada imamo dvije. Panirani program nam stalno ide. S tržištem nemamo problema', govori nam Mikičević dok na sebe oblačimo bijele kute, na glavu stavljamo kape i maske za lice, a i obuću moramo zaštititi. Pridržavamo se propisanih najviših higijenskih standarda. Prolazimo kroz dezinfekcijske barijere za ruke te ulazimo u pogon u kojem je sve bijelo, sterilno i čisto. Ni miris ribe nije toliko intenzivan. Temperatura je ondje i ljeti i zima ista - 12 stupnjeva. Malo je prohladno kada uđeš samo u košulji ispod kute. Doslovno da kažeš 'brrr', stisneš zube i hrabro zakoračiš.

'U ribarskoj industriji temperatura je uvijek svježa, to je glavni faktor', tumači nam i nastavlja:

'Riba je jako izazovna i dinamična namirnica. Kratkog je roka trajanja, izuzetno osjetljiva zbog visokog udjela vode i strukture mesa. Rok trajanja naše pakirane ribe je sedam dana', napominje voditeljica tvornice Panona Mare, dodajući da tijekom ljeta na posao dolazi obučena, kao i ostali zaposlenici, sukladno vanjskoj temperaturi, a kada ulaze u pogon, kaže s osmijehom: 'Oblačimo se kao za Antartik.'

U pogonu je deset radnika dok ih je pet u operativi. Imaju i pet stranih, iz Nepala. Sezonci se ubacuju ovisno o planu proizvodnje. Većih problema imaju, priznaju, sa stručnim kadrom.

Gužva za Uskrs i Božić

'Kod nas je strašno izražen sezonski karakter posla. Oko Uskrsa i Božića iz tvornice izlaze najveće količine proizvoda, a tada nam treba oko 30 radnika u svakoj smjeni. Znači, oko 90 ljudi minimalno da se rotiramo. Želimo ih i više, jer većini je prva pomisao na ovaj posao s ribom da to smrdi te da je hladno i mokro. No mi ovdje imamo radnike koji nam se vraćaju treću sezonu zaredom', tumači Mikičević, dodajući da se trude i motiviraju ljude dobrim uvjetima rada i stabilnošću firme.

Ondje nema razbacivanja. Sve se radi prema tjednom planu prodaje. Na temelju njega ide se u izlov da bi stalno imali svježu ribu. Nema velikih zaliha.

'Ako taj tjedan trebamo tri tone, uzimamo toliko ribe iz ribnjaka', uključuje se u razgovor Katica Petkov, voditeljica marketinga PP-a Orahovica, tvrtke koja širom Hrvatske gospodari s devet ribnjaka na preko 6800 hektara površine, a u kojima se primarno uzgajaju šaran, tolstolobik, amur, štuka, som, smuđ i afrički som. U njihovu je rekonstrukciju M San grupa, u čijem se vlasništvu nalazi tvornica u Čačincima i PP Orahovica, od 2010. godine uložila 22 milijuna eura.

'Godišnje izlovimo oko 2000 do 2500 tona ribe. Definitivno je najzastupljeniji šaran', sažima Petkov.

Najviše se izlovljava iz ribnjaka Grudnjak pokraj Zdenaca. U njegovu rekonstrukciju uloženo je sedam milijuna eura, a on je i ribnjak s najdužom tradicijom, iz 1912. godine.

'Kaže se kakva je voda, takva je i riba. A naša odrasta u čistom okruženju, u ribnjake ulazi čista voda, a izlazi još čišća, po analizama koje radimo. Neke table na ribnjacima moramo ostaviti bez intervencije, u izvornom obliku, zbog ptica i šaši. Upravo na Grudnjaku živi više vrsta ptica nego u Kopačkom ritu. No problema imamo s kormoranima, ali s njima moramo naučiti živjeti. Imamo tamo i 50 jedinki orlova', ponosno ističe Petkov.

Bugarska, Rumunjska, Mađarska...

Ova tvornica u Hrvatskoj gotovo i nema konkurencije. Ono što proizvedu većim dijelom završi na inozemnom tržištu. Gotovo 70 posto proizvodnje izvozi se u 18 zemalja, najviše jugoistočnih.

'Glavna su nam tržišta Bugarska, Rumunjska i Mađarska, države u kojima se tradicionalno jede slatkovodna riba. Izvozimo i u Poljsku, u kojoj smo prisutni već dvije godine. Interes nam je otvoriti i nova tržišta, ali za sve treba vremena. Što se domaćeg tržišta tiče, sretni smo jer smo ušli u Konzum, Spar, KTC. Puno je predrasuda prema slatkovodnoj ribi - da je puna kostiju, da se osjeti na mulj, da je masna. No slatkovodna riba je namirnica kojom se mogu napraviti jela za Michelin', kaže Petkov, dodajući da su se uvjerili u to jer surađuju s vrhunskim chefovima. Jedan od njih, ponosno ističu, je i Tomica Đukić, glavni kuhar hrvatske nogometne reprezentacije.

'Htjeli smo razbiti mit, pojednostaviti cijelu priču oko slatkovodne ribe i približiti je svima koji žele pojesti jednostavan i zdrav obrok. Slatkovodna riba je slabo zastupljena jer po glavi stanovnika pojedemo tek dva kilograma godišnje, a šarana oko pola kilograma, što se najviše odnosi na stanovnike istočne i sjeverozapadne Hrvatske. U Portugalu je, primjerice, riba uključena i u prehranu u dječjim vrtićima i školama, ali je to nešto sustavno, što svi mi trebamo mijenjati', opisuje Petkov 'stanje na terenu'.

Najveći proizvod koji im trenutno izlazi iz pogona je očišćeni šaran, koji može težiti i do 2,5 kilograma, a u jednoj smjeni upakiraju između 10 i 11 tona. Iz ove male tvornice u Čačincima širom Europe odlazi svježa očišćena riba, ona u filetima ili ribljim odrescima, ali i panirana, poput fish nuggetsa, ribljeg čipsa i fish burgera, sve do filea dimljenog šarana, kao i namaza od dimljenog šarana.