Priča počinje pred nekoliko mjeseci, kada je konzultantska kuća KPMG objavila međunarodnu usporedbu poreznih nameta na rad. Hrvatska se na toj listi našla među svjetskim rekorderima. Kao i uvijek kada je riječ o neugodnim rezultatima međunarodnih usporedbi, mnogi su se potrudili ukazati na nedostatke metodologije. Kritičari rezultata isticali su da kod nas situacija ipak nije tako strašna, jer prosječna bruto plaća iznosi 7,627 kuna, a prosječna neto plaća 5,267 kuna. 69 posto od prosječnog bruta ipak ide radniku u džep, pa ne možemo reći da je tih 31 posto od bruta (odnosno 45 posto na neto) koji odlaze u Vladine blagajne puno. Naposljetku, u tome je i onih 5 posto doprinosa za obvezni drugi stup mirovinskog osiguranja, a to je imovina radnika.

Budimo objektivni, to je kalkulacija bez troška doprinosa na bruto plaću. Iako doprinose na bruto plaću (po ukupnoj stopi od 17,2 posto) plaćaju poslodavci, i to su troškovi koji ulaze u cijenu rada. Zbog toga prosječni trošak rada u Hrvatskoj zapravo iznosi oko 8,940 kuna (7,627, uvećano za 17,2 posto doprinosa na plaću), a prosječna neto plaća predstavlja 59 posto od ukupnog iznosa troška rada. Ako računate 'odozdo', na jednu kunu prosječne neto plaće nadograđuje se oko 70 lipa različitih dodatnih troškova (poreza, prireza i doprinosa). To je još uvijek manje nego, naprimjer, u Mađarskoj, Sloveniji ili Italiji, ističu neki.

Međutim, ne radi se o posebno konkurentnim zemljama koje bi nam trebale služiti kao uzori. Radi se o zemljama koje na jugu i istoku Europe - uz Hrvatsku - imaju najveći državni sektor i potrebe za njegovim financiranjem, ali i restrukturiranjem.

Osim toga, spomenuta konzultantska kuća nije mjerila opterećenje prosječnih plaća, već plaća vrhunskih stručnjaka. Vrhunski stručnjaci su ljudi s daleko natprosječnim plaćama. Oni bi trebali upravljati, biti kreativni, inovativni, smišljati i uvoditi nove proizvode, projektirati, osnivati, spajati i razdvajati tvrtke, seliti kapital i ljude iz jedne u drugu ekonomsku aktivnost, liječiti, educirati, spajati ljude, ukratko otvarati nova radna mjesta, omogućavati život, zdravlje, znanje, komunikaciju i osiguravati dugoročnu dinamiku gospodarstva i društva u cjelini. Hrvatsko društvo tereti porezima i doprinosima ponajviše tu skupinu ljudi. Razlog je jasan i bizaran: tzv. viša srednja klasa predstavlja marginalni dio biračkog tijela i zbog niza razloga u širokoj populaciji nije posebno omiljena, ne uživa poseban status. Njihova se eventualna 'pobuna' ne može osjetiti na rezultatima izbora, političari se toj skupini ne obraćaju, ona ne može imati značajan društveni učinak.

I naš ugledni Institut za javne financije svakih nekoliko godina upozori na isti problem. Oni to zovu pretjeranom progresivnošću sustava oporezivanja dohotka. Ovoga puta iz pera mladog ekonomista Ivice Urbana pišu: 'Zbog visokih graničnih poreznih stopa radnici gube motivaciju za rad, jer od povećanog bruto dohotka koji bi time ostvarili dobivaju samo manji dio, dok veći dio odlazi državi.' Drugim riječima, što je plaća veća, njen sve veći dio daje se Vladi (najviša stopa poreza na dohodak iznosi 45 posto, ali ne zaboravimo da je to samo porez na dohodak, bez prireza i doprinosa koji ukupni teret podižu i više nego dvostruko za najveće plaće). Pritom je brzina povećanja opterećenja plaća u nas iznimno velika, puno veća nego u većini drugih država.

Nekome se to na prvi pogled može učiniti pravedno. No to je prvenstveno neefikasno i u konačnom učinku ipak duboko nepravedno. Relativno se puno više uzima onome tko je kreativniji, inovativniji, obrazovaniji, tko obavlja odgovorniji posao ili tko – u konačnici – više radi (pa je zbog toga bolje plaćen). Stoga ovakav porezni sustav guši upravo te stvari - kreativnost, inovativnost, obrazovanje, odgovornost, intenzitet rada. Da ne spominjemo činjenicu da strani investitori, pogotovo kad je riječ o visokim tehnologijama koje traže povećan angažman stručnjaka, preferiraju ulaganja u države gdje je progresivnost oporezivanja plaća za njihove ključne djelatnike manja.

KLJUČ JE U KONTROLI DRŽAVNIH RASHODA

Dubine tog strukturnog problema svjestan je i Guste Santini koji ovih dana promovira svoju ideju porezne reforme. On polazi od pojednostavljenja sustava oporezivanja dohodaka i uvođenja nižih poreznih stopa. Kao i svi ekonomisti koji su imali prilike proučavati uspješne fiskalne reforme, Santini znade da smanjenje poreznog opterećenja samo po sebi ne jamči uspjeh reforme. Ključ leži u kontroli državnih rashoda. Tek dobra kontrola Vladinih rashoda otvara prostor za poreznu reformu. Jer na početku se reformom može i izgubiti dio prihoda proračuna. Dugoročni proračunski dobici u vidu povećanih uplata zbog veće aktivnosti često izlaze izvan vidokruga donositelja političkih odluka, pa bez političkog konsenzusa o kontroli rashoda nema prostora za promišljanje o smanjenjima poreza.

U Hrvatskoj s dubokim strukturnim reformama u javnom sektoru kasnimo gotovo desetak godina. Proteklih smo godina imali jedan od najvećih omjera državnih rashoda i BDP-a u Europi osim Skandinavije. Na jednog umirovljenika dolazi manje od 1,4 zaposlena, a stopa aktivnosti jedna je od najmanjih na svijetu. Nedostaju izravna ulaganja, posebno u sektore visokih tehnologija. Ni obrazovna i menadžerska struktura nije onako kvalitetna kako su nas godinama uvjeravali. Možda i spomenuti tereti imaju neke veze s time?