'Eurozoni je preostalo još najviše 10 dana.' Zaključak je to jednog od komentara koji je prije gotovo šest godina objavljen na stranicama uglednog londonskog dnevnika Financial Times. Sam komentar obiluje crnim očekivanjima i pretpostavkama oko toga što bi trebalo učiniti kako bi se spasila zajednička europska valuta i kako je svakim danom sve bliži trenutak kad će monetarni eksperiment otići u poslovičnu povijest.

A to je bio samo jedan od stotina i stotina takvih komentara i predviđanja, možda tek nešto oštriji po tome koliko je malo vremena ostavljao euru prije nego njegove višejezične novčanice i kovanice postanu tek suveniri, a na scenu se vrate marke, drahme, franci, lire i guldeni. Naslov u tjedniku The Economist pitao je tada 'Je li ovo stvarno kraj?' s predviđanjima da bi propast eura 'uzrokovala globalnu krizu čak i goru od one u 2008. i 2009.'.

U Sjedinjenim Američkim Državama također nisu skrivali pesimizam oko sudbine eura i eurozone. Nobelovac Paul Krugman je sredinom svibnja 2012. predviđao da će Grčka izaći iz eurozone 'vrlo vjerojatno idući mjesec', da će deponenti iz talijanskih i španjolskih banaka novac prebacivati u njemačke što će sve, uz još par međukoraka, dovesti do 'kraja eura'. Uz završni dodatak: 'I tu govorimo da će se ovo odigrati u nekoliko mjeseci, a ne godina.'

Nouriel Roubini, još jedan poznati ekonomist i profesor na sveučilištu u New Yorku, je prije šest godina procjenjivao da postoji '50 posto šanse da će se eurozona raspasti u idućih tri do pet godina'. Grčka je, prema njegovim procjenama, trebala napustiti eurozonu u roku od 12 mjeseci, dok je Portugalu za to ostavio nešto više vremena.

No pet godina kasnije, euro i eurozona još su tu. A nije da im se i dalje ne predviđa spektakularan kraj. Njemački ekonomist Otmar Issing, prvi glavni ekonomist Europske središnje banke (ECB, European Central Bank) i time jedan od ključnih ljudi u razdoblju stvaranja eura, prije nepunih godinu dana izjavio je da je monetarna unija 'kuća od karata' koja će se jednog dana samo urušiti.

Kad se krajem prošlog milenija stvarao euro i kad ga se 2002. godine uvodilo u svakodnevnu upotrebu kao gotovinsko sredstvo plaćanja, euro je slavljen kao jedan veliki skupni korak naprijed koji će pridonijeti dodatnom ujedinjavanju europskih država i čvršćoj Europskoj uniji. Niti deset godina nakon toga euro se proglašavalo jednim od glavnih razloga za razjedinjavanje i antagonizam među europskim državama, a takve optužbe nastavljaju se sve do danas.

A ideja je bila tako jednostavna: ako SAD može imati pedeset saveznih država i jedinstvenu valutu, zašto ne bi i Europa? Ako SAD ima sustav u kojem funkcionira 12 regionalnih središnjih banaka, s Federal Reserveom kao krovnom institucijom zaduženom za monetarnu politiku, zašto ne bi i EU? No, kao i anegdotalna prepisivanja prilikom testiranja u školama kad prepisivači prepišu i točne i pogrešne odgovore, a ponekad čak i ime onoga od koga prepisuju, izravno kopiranje nije uvijek baš najbolje rješenje.

Već i same osnove su bitno drukčije. Američki dolar je od samih početaka, još i puno prije stvaranja Saveznih rezervi i određivanja da će se one baviti vođenjem aktivne monetarne politike, bio jedinstvena valuta za cijele SAD. Euro je došao kao zamjena za nacionalne valute, a zasebne monetarne politike zamijenjene su jedinstvenom što je dovelo do negativnih reakcija radi gubitka monetarnog suvereniteta u pojedinim državama.

Upravo taj gubitak mogućnosti da se utječe na monetarnu politiku, posebno na razine tečaja, postao je redovnim krivcem za sve ekonomske tegobe koje su zadesile države koje su prihvatile euro. Kad god bi se neka država našla u financijskim problemima, fokus medija i javnosti uvijek je išao u smjeru okrivljavanja jedinstvene valute kao jedinog krivca i razloga za probleme, dok je istovremeno izostajala bilo kakva ozbiljnija analiza ili diskusija oko toga bi li se pojedina država našla u problemima bez obzira na euro.

U takvom su okruženju nastale i prognoze i predviđanja o propasti eurozone i eura koje smo naveli na početku. Kad je nakon financijsko-ekonomske krize 2008. i 2009. isplivalo na vidjelo u kolikim se dugovima nalazi Grčka, a na tapeti su uz nju bile i druge države poput Portugala, Španjolske, Italije i Irske, nije nedostajalo ekonomista i stručnjaka koji su bili spremni zauvijek zatvoriti trezor u kojem se nalazi euro.

Kao što je vrlo često slučaj s financijskim nepogodama, panika u medijima i u javnosti značili su samo dodatno dolijevanje ulja na vatru i u takvom okruženju je inflacija katastrofalnih očekivanja bila logična. Naravno, situacija u spomenutim državama, a posebno u Grčkoj, jest bila ozbiljna, no sve je ipak prije ličilo na neku formu samoispunjujućeg proročanstva u kojem panika postane glavnim razlogom neke propasti iako razloga za stvarnu paniku možda prvotno nije ni bilo.

Pet godina nakon svega euro i dalje funkcionira te se čak polako približava svojem 20. rođendanu. Eurozona je tu, čak se i proširila u međuvremenu, a financijske stihije na tržištima više nema. Kratkoročne prognoze o izlasku Grčke ili nekih drugih država iz eurozone i o potpunom raspadu europskog monetarnog sustava nisu se ostvarile. Kombinacija političko-financijskih poteza, najviše pod okriljem Njemačke i ECB-a, donijela je kakvu takvu stabilizaciju za euro mada sve zajedno nije nikakva utjeha za Grčku koja se i dalje nalazi u opasnom ekonomsko-socijalnom procjepu. Dnevni život s atenskih ulica vrlo se slabo vidi iz Frankfurta i Berlina, a ništa bolje niti iz Bruxellesa.

Situacija se, dapače, čini saniranom u dovoljnoj mjeri da se u posljednje vrijeme sve više čuju procjene da je krajnje vrijeme da se pristup prema Grčkoj malo olabavi i da se konačno razmisli o otpisu barem dijela dugova kako bi se tamošnju ekonomiju konačno skinulo s aparata. Takav bi potez zasigurno bio razuman iako se rijetki nadaju da će biti i ostvaren.

I iako je europski financijski požar lokaliziran, vatra i dalje tinja, odnosno problemi koje zajednička valuta u ovakvom obliku donosi nisu riješeni. Očito je da bi se oni trebali rješavati u sferama puno širim od monetarne politike, a malo tko ima hrabrosti za to iako se u posljednje vrijeme sve više spominju ideje o Europi u 'dvije brzine' koja bi možda trebala manje razvijenim državama donijeti više mogućnosti za lakši i brži ekonomski razvoj.

Problem je u tome što su takve inicijative upravo dijametralno suprotne osnovnoj ideji jedinstvene Europe i djelovale bi u smjeru razjedinjavanja na bogate i siromašne. I dok se iz svega toga ne izrodi neka odlučnija ideja i smjer, ili dok neka od država koje dijele euro opet iz tko zna kakvih razloga ne upadne u gadne probleme zbog kojih će se euru opet svirati posmrtni marš, EU je su osuđena na svojevrstan status quo. Euro će nastaviti biti i željen i neželjen, i sredstvo ujedinjavanja i sredstvo razjedinjavanja, i razlog ekonomskog napretka i razlog ekonomskog nazadovanja. Istovremeno i problem i rješenje.