Pregovori oko nove Direktive o obnovljivoj energiji između zastupnika u Europskom parlamentu i predstavnika zemalja članica Europske unije završili su prije nekoliko dana, a među rezultatima pregovora ističe se dogovor o postepenoj zabrani upotrebe palminog ulja za proizvodnju goriva. Prema dogovoru, palmino ulje bi se kao biogorivo postepeno trebalo sve manje koristiti do njegove potpune zabrane 2030. godine.

Na prvi pogled odluka djeluje kao samo još jedna u nizu onih koje rađa dnevna europska politika, no situacija s palminim uljem je daleko kompleksnija. Za početak spomenimo da je godišnja svjetska proizvodnja palminog ulja 1970. godine iznosila oko milijun tona. Do 2016. ta je količina povećana za više od 60 puta, a još sredinom prošlog desetljeća palmino ulje je po proizvodnji i potrošnji prestiglo ulje od soje i zasjelo na sam vrh kao najviše korišteno biljno ulje u svijetu.

Za to su najzaslužne vrlo povoljne karakteristike samog ulja zbog kojih je ono našlo široku upotrebu u prehrambenoj, kozmetičkoj te industriji energije. No, vrlo snažan rast potražnje donio je i velike probleme. Palmino ulje (zajedno sa srodnim uljem palminih jezgri) proizvodi se iz uljne palme koja najbolje uspijeva u zemljopisnom pojasu od 5° do 10° od ekvatora. Ta činjenica, uz povoljne klimatske uvjete, rezultirala je u tome da se više od 90 posto svjetske proizvodnje smjestilo u samo dvije države: Indoneziju i Maleziju.

Procjenjuje se da se u tim dvjema državama pod nasadima uljne palme nalazi površina od barem 15, ako ne i 20 milijuna, hektara – ugrubo, površina tri Hrvatske. Analize pokazuju da se gotovo polovica te površine prije nalazila pod šumama i prašumama što je glavni problem vezan uz proizvodnju palminog ulja jer indonezijski i malezijski proizvođači krče nepregledne površine prašuma i time ugrožavaju prvenstveno životinjska staništa u toj regiji.

Usto, dim koji nastaje paljenjem prašuma nerijetko stvara probleme u susjednim regijama i državama zbog čega se s vremena na vrijeme javljaju napetosti u državnim odnosima u jugoistočnoj Aziji. Nadalje, uzgoj palmi i proizvodnja ulja je radno intenzivna djelatnost zbog čega se masovno traži jeftina radna snaga što ponekad rezultira u izrabljivanju imigranata i djece.

Kako su s godinama i rastom proizvodnje ti problemi postali sve značajniji rastao je i otpor aktivista za zaštitu okoliša prema palminom ulju i oni redovno pozivaju na zabranu njegova korištenja. No, tu dolazi do paradoksa jer je jedna od karakteristika palminog ulja to da su prinosi tog ulja bitno viši nego kod sojinog, ulja repice ili suncokretovog ulja, onih koja bi ga mogla nadomjestiti. Drugim riječima, za proizvodnju iste količine ulja koje bi nadomjestilo palmino, trebala bi se koristiti puno veća površina od one koja se koristi za proizvodnju palminog. U pojedinim slučajevima ta je površina čak i devet puta veća, a podaci pokazuju da palmino ulje ispunjava trećinu svjetske potražnje za biljnim uljima na samo 10 posto površine na kojoj se ona uzgajaju.

Palmino ulje je također vrlo dobra sirovina za proizvodnju goriva, odnosno kao energent. Želja i cilj EU da s vremenom sve više energije dolazi iz obnovljivih izvora diktira da dio tih izvora moraju biti i biljna ulja, među kojima je i palmino. Prema dostupnim podacima, od ukupnih 6,5 milijuna tona godišnje potražnje za palminim uljem u EU, nešto manje od trećine otpada na proizvodnju biodizela. Najnoviji dogovor kaže da će u idućih desetak godina ta količina pasti na nulu.

Iako se količina od dva milijuna tona godišnje proizvodnje za ulje za koje svi predviđaju da će mu korištenje u budućnosti samo rasti čini premostivim problemom, situacija nije tako jednostavna. Nova tržišta za palmino ulje nije lako razviti. Lokalna ulja, poput sojinog ili ulja repice često su bitno jeftinija od palminog koje je kao gorivo u EU bilo subvencionirano. Druge države su stoga i dalje sklonije koristiti druga ulja. Bez bitnijeg pada cijene palminog ulja, odnosno jeftinije proizvodnje, Indonezija i Malezija će imati probleme u nadoknađivanju gubitka europskog tržišta.

Za ilustraciju koliku važnost palmino ulje ima u gospodarstvima dviju država jugoistočne Azije navest ćemo podatke za Maleziju. Godišnja proizvodnja palminog ulja u Maleziji trenutno je na razini od oko 20 milijuna tona, a od izvoza ulja i uljnih proizvoda ta država ostvaruje približno 80 milijardi ringita prihoda (oko 125 milijardi kuna), što je desetak posto ukupnih izvoznih prihoda te države. Indonezija proizvodi gotovo dvostruko više ulja, a objema državama najveća izvozna tržišta su Indija, EU i Kina.

Još otkad se kao prijedlog politike EU pojavila moguća brza i potpuna zabrana korištenja palminog ulja kao energenta (prvi prijedlog je bila potpuna zabrana već od 2021. godine), Malezija je reagirala oštrim kritikama i najavom bojkota europskih proizvoda. Donedavni malezijski ministar plantažnih industrija i roba Mah Siew Keong je početkom ove godine izjavljivao da EU provodi "biljni aparthejd" jer diskriminira proizvođače palminog ulja u korist drugih biljnih ulja. 'Nemojte očekivati da ćemo nastaviti kupovati europske proizvode', kazao je ministar čije je riječi prenio Reuters.

Malezija je još i prije prijetila prekidanjem trgovinskih veza sa zemljama koje odluče reducirati upotrebu palminog ulja. Lani je najavila reviziju trgovine s Francuskom nakon što je ta država samostalno donijela odluku o ograničavanju korištenja spornog ulja.

Mada su se s rastom korištenja palminog ulja javile i inicijative koje bi trebale garantirati održivu proizvodnju, izvještaj koji je u utorak objavila Međunarodna unija za očuvanje prirode (IUCN, International Union for Conservation of Nature) ne ulijeva previše nade. Rezultati analize pokazuju da je "održiva" proizvodnja palminog ulja tek marginalno bolja od stihijske. "Ako sa svjetske razine razmotrite razorni utjecaj koji palmino ulje ima na bioraznolikost, ne postoje jednostavna rješenja", kazala je Inger Andersen, glavna direktorica IUCN-a. "Ako ga se zabrani ili bojkotira njegovo mjesto će zauzeti druga ulja koja imaju još veće potrebe za zemljištem", dodala je.

Odluka kojom se zabranjuje korištenje palminog ulja u proizvodnji biogoriva u Europskoj uniji stoga puno više sliči na Pirovu pobjedu. Plemenita namjera zaštite okoliša i životinjskih vrsta će se, čini se, teško provesti u djelo. Čak i da se zaustavi krčenje vrijednih šuma u Indoneziji i Maleziji, pojačana potreba za drugim uljima, poput sojinog, dovest će do uništavanja okoliša u nekim drugim regijama, poput Brazila ili Argentine. Budućnost okoliša je u ovom slučaju, izgleda, prilično skliska.