Čitatelj kaže: 'Iz Slavonije je Dubrovnik više-manje jednako daleko kao i München', na što se drugi nadovezuje govoreći kako radnika svakako ima te kako u Hrvatsku nitko ne želi doći jer će 'Ukrajinac radije otići u Slovačku, u kojoj je plaća 800 eura', čime se aludira i na relativan neuspjeh kvota za uvoz radnika.

Zatražili smo od Hrvatske udruge poslodavaca da nam prokomentira kakvo je njihovo viđenje cijele priče, kakvo je doista stanje u turizmu i što se može napraviti da se animira domaće tržište rada.

Kažu nam da najviše radne snage nedostaje u turizmu, što je problem i u tekućem poslovanju, a i za njegov daljnji razvoj, jer on bez radnika može samo stagnirati. Najviše su pogođena područja u kojima je najveći promet, ali i na otocima, na kojima je sve manje domicilnog stanovništva.

Otvoreno nam u HUP-u kažu kako su poslodavci već poduzeli brojne aktivnosti za zapošljavanje, motiviranje i privlačenje ljudi, no da bez pomoći države neće uspjeti u tome.

'Poslodavci su svoje mogućnosti za podizanje plaća u velikoj mjeri iscrpili i bez većih rasterećenja neće biti moguće ponuditi bolje uvjete radnicima (kao što je npr. mjera smanjenja PDV-a na ugostiteljske usluge i neoporezivi topli obrok za sve radnike).

Stranci, kažu nam u HUP-u, ne čine ni pet posto ukupne radne snage u turizmu i uglavnom se radi o ljudima iz Srbije, Makedonije te Bosne i Hercegovine.

'Za ublažavanje nedostatka kadrova izrazito je važno daljnji razvoj turizma usmjeriti cjelogodišnjem poslovanju i u smjeru kvalitete i globalne tržišne atraktivnosti hrvatskog turizma. S alarmantnim demografskim trendovima i posebno izraženim problemima nedostatka stanovnika, a time i konzumenata usluga u pojedinim sredinama, važno je donijeti nove mjere i staviti fokus na pitanje upravljanja migracijama stanovnika/radnika od strane gradova/općina s ciljem održivog razvoja turizma te se zapitati koji su to planovi i mjere kojima jedinice lokalne samouprave mogu zadržati lokalno stanovništvo, kao i privući nove radnike/stanovnike s ciljem rada i doseljavanja u određenu destinaciju', poručuju u udruzi poslodavaca.

Kažu kako radnika, osim u turizmu, nedostaje u graditeljstvu, metalnoj, elektro, prehrambenoj, ali i drugim industrijama. Važno je znati da se u industriji, osobito metalnoj, najčešće radi o poslovima s posebnim uvjetima rada te poslodavci moraju voditi posebnu brigu i osigurati adekvatne uvjete rada radi sprečavanja štetnog utjecaja na život i zdravlje radnika.

'U tom smislu osiguranje toplog obroka i smještaja na teret poslodavca te otvaranje prostora poslodavcima da plaćaju dobrovoljno zdravstveno osiguranje kategorije su koje se trebaju porezno rasteretiti. Također, plaće velikog broja proizvodnih radnika oporezovane su stopom od 24 posto. HUP zahtijeva da se ta stopa snizi na 10 posto, što bi rezultiralo rastom prosječne neto plaće za oko 500 kuna', dodali su.

Kritični su i prema sustavu kvota jer u zemljama u okruženju također nedostaje radnika zbog iseljavanja u razvijenije zemlje EU-a, što je posebno loše u kombinaciji s činjenicom da domaći obrazovni sustav nije okrenut potrebama gospodarstva.

U poljoprivredi pak izrazita sezonalnost u pogledu intenziteta radova pojačava problem nedostatka radne snage. Posebno se to odnosi na razdoblja ubiranja plodova, kada je potrebno u kratkom roku, s obzirom na tehnološke rokove, ubrati veliku količinu plodova. Procedura zapošljavanja kroz kvotni sistem u hrvatskoj je poljoprivredi prezahtjevna i preskupa, kažu nam u HUP-u.

'Na primjer, sezonske poslove u Nizozemskoj, Belgiji ili Italiji mogu obavljati svi, od starijih maloljetnika do umirovljenika, i to uključujući stalno zaposlene. Sva davanja plaćaju se kroz kupnju vrijednosnog kupona (markice) za svaki dan sezonskog rada, a čija je cijena u Nizozemskoj sedam eura ili u Italiji četiri eura, dok je u Rumunjskoj prosječno jedan i pol euro. Na takav način može se raditi najčešće do 90 dana godišnje kod jednog poslodavca. U Hrvatskoj su ta davanja daleko veća i iznose od 40 do 55 posto na neto isplaćeno radniku', pojašnjavaju u HUP-u i zaključuju kako mjere za pronalazak radnika trebaju ići u dva seta mjera: mjere za smanjenje troškova poslodavaca i mjere za stvaranje boljih uvjeta rada.

'Smatramo da bi topli obrok i smještaj radnika morali biti tretirani kao porezno priznati trošak poslodavca za sve one koji zbog organizacijskih potreba poslovanja imaju takvu potrebu (trenutno se smještaj priznaje kao opravdani porezni trošak samo za sezonske radnike).

'Prijevoz radnika u organizaciji i na teret poslodavca na mjesto rada i tijekom radnog vremena jednako tako treba tretirati kao porezno priznate troškove poslovanja, s pravom na pretporez u potpunom iznosu, jer to ovi troškovi po svojoj namjeni i jesu. Poslodavac ne organizira prijevoz za svoje privatne potrebe, niti za privatne potrebe svojih radnika, već isključivo za potrebe obavljanja djelatnosti. Zato prijevoz radnika u organizaciji i na teret poslodavca treba tretirati kao porezno priznate troškove poslovanja s pravom na odbitak PDV-a u punom iznosu. Također, ako poslodavac ima mogućnost i želi svojim radnicima plaćati dobrovoljno zdravstveno osiguranje, to se ne bi trebalo tretirati kao plaća, na što se posljedično moraju obračunavati porezi i doprinosi.'