Aktualni posjet hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Latinskoj Americi, u kojem dominiraju druženja s hrvatskim iseljeništvom, dobra je prilika za podsjećanje na jednu od poznatijih iseljeničkih poduzetničkih priča koja je u međuvremenu prerasla u obiteljsko bogatstvo mjereno milijardama dolara. Riječ je, naravno, o Lukšićima, koje se s vremena na vrijeme proglašava i najbogatijom čileanskom obitelji i najbogatijim hrvatskim emigrantima. Među onima koji su poznati javnosti oni to vrlo vjerojatno i jesu, stoga ćemo kratko podsjetiti na put ove čileansko-hrvatske obitelji do njene današnje uloge u vrhu latinoameričke industrije i s čijim bi se članovima u Čileu trebala sastati i hrvatska predsjednica, a u tu bi zemlju trebala doputovati u četvrtak.

Lukšići su stigli u Čile u jednom od emigrantskih valova koji, usprkos dramatičnim proglasima predsjednice o zaustavljanju demografske erozije i pozivima emigraciji da se vrati u domovinu, ne prestaju ni danas. Prema ustaljenoj priči, Polikarp Lukšić je napustio Sutivan na rodnom Braču 1910. godine s mnogim Bračanima i emigrantima iz drugih krajeva te se naselio u Čileu zaposlivši se u rudniku u blizini lučkog grada Antofagasta na sjeveru zemlje.

Šesnaest godina kasnije Polikarp dobiva sina Andrónica Lukšića Abarou, najzaslužnijeg za izgradnju carstva koje danas kontrolira obitelj Lukšić. Osmrtnice objavljene u uglednim novinama poput New York Timesa, nakon što je 2005. godine umro Andrónico, prenose priču kako je za stvarni početak izgradnje industrijskog carstva kriva zabuna u kojoj su 1954. godine japanski investitori za vlasnički udio u rudniku bakra Andrónicu, umjesto 500.000 peza, platili isti iznos, ali u dolarima, što je bilo deseterostruko više od onoga što je tražio Lukšić.

Tih pola milijuna dolara poslužilo je Lukšiću kao depozit na osnovi kojeg je počeo ulagati u druge tvrtke i do kraja šezdesetih godina postao je vrlo uspješan biznismen. Sedamdesete godine su donijele probleme koji su se u dugom roku pokazali kao dobitak na lutriji. S dolaskom Augusta Pinocheta na vlast Lukšiću, koji u tom trenutku nije uživao simpatije vladajućih krugova, nije bilo dozvoljeno sudjelovati u velikim privatizacijama državnih kompanija.

Situacija se okrenula osamdesetih, kad su čileanski poduzetnici opterećeni dugovima iz sedamdesetih zbog financijske krize bili prisiljeni prodavati vlasničke udjele za bagatelu, što je iskoristio Lukšić koji nije bio zadužen i raspolagao je solidnim iznosom novca. Tako je u tom razdoblju, primjerice, stekao vlasništvo u jednoj od vodećih čileanskih banaka, kao i u pivovari Cervecerias Unidas (CCU). Udio u pivovari kupio je za sedam milijuna dolara, da bi vrijednost tih dionica s vremenom narasla na više od milijardu dolara. New York Times to proziva jednim od najuspješnijih ulaganja u latinoameričkoj povijesti.

Bogatstvo obitelji Lukšić danas se procjenjuje u milijardama dolara, preciznije Forbes procjenjuje kako su teški 17,3 milijarde dolara, a udovica Andrónica Lukšića Iris Fontbona, koja je na čelu obitelji jedna je od najbogatijih žena na svijetu. Sredinom devedesetih Luksic Group je prošla reorganizaciju te imovinu danas kontrolira kroz dvije glavne kompanije. Prva je Antofagasta plc., jedan od najvećih svjetskih proizvođača bakra. Dionice Antofagaste su izlistane na londonskoj burzi, a obitelj Lukšić kontrolira vlasnički udio od šezdesetak posto.

Antofagasta se, uz bakar, bavi kopanjem zlata, srebra i molibdena te u manjem dijelu željezničkim transportom. Kompanija je upravo ovih dana objavila poslovne rezultate za prošlu godinu. Uz uglavnom stabilnu proizvodnju, prihodi kompanije su porasli za tridesetak posto, na 4,75 milijardi dolara, najviše zahvaljujući rastu cijene bakra na međunarodnom tržištu.

Druga kompanija kroz koju Lukšići posluju zove se Quiñenco i u njoj su okupljena ulaganja u druge industrije poput financijske, transportne, energetske ili prehrambene. Podaci s internetskih stranica kompanije pokazuju da Lukšići drže nešto više od 80 posto vlasništva u Quiñencu.

Jedno od najznačajnijih ulaganja je ono u financijsku industriju. Spomenuto vlasništvo u Banco de Chile, jednu od najvećih čileanskih banaka, Lukšići su konsolidirali u tvrtku u kojoj ravnopravno sudjeluje američki financijski div Citigroup. S Amerikancima obitelj Lukšić kontrolira natpolovični udio u Banco de Chile, koja ima više od 14 tisuća zaposlenih.

Drugo vrlo važno ulaganje ono je u pivovaru i tvornicu alkoholnih pića CCU, koja izvozi svoje proizvode diljem Latinske Amerike, ali i diljem svijeta. S nizozemskim Heinekenom obitelj Lukšić drži 60-postotni udio u pivovari, a predsjednik kompanije je Andrónico Luksic Craig, sin Andrónica Lukšića, odnosno unuk emigranta Polikarpa.

U energetici Lukšići su investirali u kompaniju Enex, kroz koju su 2011. godine za nešto više od 600 milijuna dolara kupili čileansko poslovanje globalne naftne kompanije Shell. Enex s mrežom od petstotinjak benzinskih stanica drži između petine i četvrtine čileanskog tržišta. Quiñenco je aktivan i u logistici i transportu, gdje kroz tvrtku CSAV drži i četvrtinu vlasništva u poznatom njemačkom brodaru Hapag-Lloyd, a kroz kompaniju SM SAAM ulaže u lučko poslovanje u morske luke diljem svijeta.

U nizu investicijskih i poduzetničkih pothvata Lukšići nisu zaboravili ni na svoju nekadašnju domovinu. Andrónico je još devedesetih preuzeo Karlovačku pivovaru, drugog po veličini domaćeg proizvođača piva, da bi je kasnije prodao nizozemskom Heinekenu.

U međuvremenu su Lukšići postali vrlo aktivni investitori u domaći turistički biznis, a njihove poslove u Hrvatskoj vodi Davor Lukšić Lederer, sin Andrónica Lukšića Craiga i nećak Guillerma Lukšića, od kojeg je nakon njegove smrti prije nekoliko godina i preuzeo nadzor poslovanja u Hrvatskoj.

Lukšići su u hrvatskoj turističkoj renesansi prisutni kroz tri velike kompanije: porečku Plavu lagunu, umaški Istraturist i kroz grupu Jadranski luksuzni hoteli koju su preuzeli od Gorana Štroka. U samom vrhu domaćeg turističkog biznisa konkurencija im je Maistra, rovinjske Adris grupe, a krajem prošle godine pojavile su se glasine da će preuzeti i Agrokorova ulaganja u turizam.

U priči o bračkim iseljenicima Lukšićima teško bi bilo pozvati se na šaljivi stereotip o bračkoj štedljivosti jer se ne čini da je obitelj ikad posebno škrtarila svojom imovinom. Pronicljiva i uspješna ulaganja, uz malo sreće i bez razbacivanja, doveli su ih na današnju poziciju iz koje upravljaju imovinom vrijednom milijarde dolara. Kad bismo željeli biti zlonamjerni, poručili bismo predsjednici Grabar Kitarović da priča o uspjehu Lukšića kao hrvatske emigracije, koju ona svesrdno poziva da se vrati u domovinu, pokazuje upravo suprotno – želite li uspjeti, idite u Čile.