Vijest o napadu na dva tankera na ulasku u Perzijski zaljev podigla je cijenu sirove nafte na svjetskim burzama i još jednom potvrdila koliko je globalno tržište osjetljivo na i najmanje napetosti na Bliskom istoku. Napadi na tankere uslijedili su tek mjesec dana nakon što su na sličan način sabotirana četiri trgovačka broda u istoj regiji – u blizini prolaza Hormuz kojim prolazi trećina svjetskog morskog transporta nafte.

Dužnosnici Sjedinjenih Američkih Država požurili su za napade okriviti Iran, državu koja je već dulje vrijeme meta iracionalnog bijesa američkog predsjednika Donalda Trumpa i na koju on svaljuje krivnju za nestabilnost na Bliskom istoku. Trump je prije godinu dana povukao SAD iz tzv. nuklearnog sporazuma koji je Iran krajem 2015. sklopio sa stalnim članicama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda te Njemačkom i Europskom unijom. Sporazumom je dogovorena stroga kontrola iranskog programa obogaćivanja urana i, zauzvrat, ukidanje dugogodišnjih sankcija toj bliskoistočnoj državi.

Uz povlačenje SAD-a iz sporazuma, Trumpova vlada počela je postepeno ponovo uvoditi sankcije u trgovini s Iranom, a on najveći dio izvoznih prihoda ostvaruje u trgovini naftom. Sankcije na izvoz iranske nafte stupile su na snagu početkom svibnja ove godine, a sve veći broj takvih ograničenja stvorio je interesantnu i ne baš svakidašnju priliku za spretne poduzetnike.

Klasičan način zarađivanja tijekom sankcija je, naravno, crno tržište. Ako je suditi po izvještaju koji je u ožujku objavio UN o sofisticiranim metodama kojima se zaobilaze sankcije, ono i danas cvjeta. Samo neki od spomenutih primjera uključuju praksu da brodovi isključuju odašiljače koji označavaju njihov položaj, da se nafta pretače s jednog tankera na drugi na sredini oceana, da kapetani mijenjaju podatke u brodskim sustavima kako bi prikrili pravo ime broda i odašiljali lažne podatke o položaju, da brodovi koji međusobno trguju robom dogovaraju kontakte preko popularnih aplikacija za razmjenu poruka kako bi izbjegli službene kanale i mogli relativno brzo dogovoriti trgovinu te sl.

No 'industrija' sankcija stvorila je i legalne načine za zaradu i britanski tjednik The Economist nedavno je tvrtke koje tako posluju ugrubo podijelio na dvije skupine. Jedna od njih su one kompanije za koje bi bilo možda poštenije reći da profitiraju na sankcijama nego od njih. Radi se o trgovcima energentima, brokerima, ulagačima i sličnima koji profitiraju od anomalija što ih izazivaju sankcije na legalnom tržištu. Njima, koji su na neki način ipak dio redovne financijske industrije, danas pomaže cijela flota kompanija koje dobavljaju i analiziraju podatke te pretražuju informacije o lokacijama i smjerovima brodova kako bi se utvrdile količine prevezene nafte, koje analiziraju satelitske snimke i slično.

Tako je, recimo, američka tvrtka ClipperData primijetila da ruski brodovi transportiraju određeno otapalo koje Venezuela koristi u preradi nafte u blizinu Malte, a ondje se to otapalo pretače u druge brodove da bi ga oni dostavili u Venezuelu. Kako je Venezuela jedan od velikih proizvođača nafte, količina transportiranog otapala govori i o količini nafte koju ona stavlja na tržište. Francuska tvrtka Kpler koristi satelitske snimke kako bi prema sjenama na poklopcima tankerskih spremnika ocijenila količinu prevezene nafte te u kombinaciji s drugim podacima procjenjuje koliko je Iran izvozi. Svi ti podaci mogu se koristiti kako bi se procijenila količina nafte koja dolazi na tržište, a time i kretanje njene cijene.

Druga vrsta kompanija na neki način profitira od samog postojanja sankcija i to zbog suvremene umreženosti svjetskog poslovanja te naglog skoka broja sankcija posljednjih godina. Uz spomenuti Iran, na snazi su prije nekoliko godina uvedene sankcije Rusiji zbog okupacije dijela ukrajinskog teritorija, sankcije Sjevernoj Koreji, a početkom ove godine SAD je počeo uvoditi i sankcije Venezueli. Samo lani SAD je dodao 1500 novih osoba, tvrtki i organizacija na svoju listu sankcioniranih, što je tri puta više nego dvije godine ranije.

Problem koji američke sankcije donose u svjetsku trgovinu vezan je uz američki dolar kao najčešću valutu u kojoj se obavljaju međunarodne transakcije. Kako tanker nafte nije uvijek lako platiti u gotovini, trgovina će prije ili kasnije uključivati nekakav posao s bankom, a otkriju li američki regulatori da neka banka krši sankcije, i ona se može lako naći na listi sankcioniranih. Naravno, bankama, a i drugim tvrtkama u svjetskoj trgovini, poput prijevoznika, špeditera i svih drugih, to nije u interesu.

Zbog toga su se na tržištu pojavile kompanije poput Windwarda, a on pomaže klijentima da se nekako probiju kroz labirint sankcija. Sjedište mu je u Izraelu te profil investitora jasno govori o tome o kakvoj se kompaniji radi: među ulagačima u Windward nalaze se David Petraeus, bivši direktor američke obavještajne agencije CIA-e (Central Intelligence Agency), kao i John Browne, bivši šef velike naftno-energetske kompanije BP. Windward podacima o kretanju brodova i njihovom analizom pokušava doći do podataka o sumnjivim plovidbama, čime stvara bazu o onima s kojima bi poslovanje moglo biti rizično.

Druga takva tvrtka, Refinitiv, svojim klijentima omogućuje da analiziraju liste svojih kupaca i dobavljača i usporede ih s listom osoba i organizacija koje se nalaze na listama sankcioniranih. Logično je da svoj dio kolača u svemu tome vide i pravne tvrtke poput ureda Latham&Watkins koji je savjetovao ruskog milijardera Olega Deripasku kako da svoju En+ grupu ukloni s liste sankcioniranih. Među onima koji u sankcijama vide svoju šansu su i tvrtke koje savjetuju klijente kako da operativno organiziraju poslovanje da bi izbjegli sumnju u kršenje sankcija.

Sankcije i šanse za zaradu koju stvaraju sankcije donijele su probleme državnim službama. U Americi je za listu sankcioniranih zaduženo tamošnje ministarstvo financija, a dio zaposlenika ministarstva lani je otišao u privatne vode i osnovao kompaniju Kharon. Ta kompanija izrađuje detaljnu analizu osoba i tvrtki koje se nalaze na listi sankcija i time također može pomoći svojim klijentima da izbjegnu poslovanje s rizičnim osobama.

Međunarodne organizacije poput Ujedinjenih naroda redovno kritiziraju sporost korporativnog svijeta u poštivanju ekonomskih sankcija. S obzirom na to koliko se može ilegalno zaraditi na mutnim morima i oceanima, niti ne čudi njihova nevoljkost u poštivanju zabrana. No razvoj tehnologije i veća dostupnost informacija pridonose i nešto lakšem otkrivanju onih koji krše sankcije. Nije stoga neobično to da su se pojavile i tvrtke koje će ostvariti profit na legalan način. Kad već moraju pošteno zarađivati, onda neka tako i bude.