Sve češći su novinski napisi o financijskoj krizi koncerna Agrokor. Riječ je o tvrtki koja je velik poslodavac i u Srbiji. Pratite li situaciju u Agrokoru i zabrinjava li vas ona?

Naravno da smo zainteresirani i da s pažnjom pratimo informacije o stanju na srpskom i tržištu regije, a posebno o poslovanju velikih regionalnih sustava poput Agrokora, koji u svojem sastavu imaju i velik broj kompanija iz Srbije i zapošljavaju više tisuća radnika.

Prepoznajemo da situacija nije nimalo lagodna i bezazlena, a promatrano iz gledišta srpskog gospodarstva, kompanija koje ovdje posluju, njihovih radnika i poslovnih partnera, najvažnije je, neovisno o budućoj vlasničkoj strukturi tog sustava, da on sačuva financijsku i ukupnu poslovnu stabilnost, izađe iz krize te da trgovine i tvornice rade, a ljudi zaposleni u njima zadrže svoja radna mjesta.

Zašto je prije četiri godine zatvoren vaš ured u Zagrebu?

Osnovni razlog za zatvaranje predstavništva u Zagrebu, posljednjeg u regiji, bila je racionalizacija troškova predstavničke mreže u vrijeme u kojem se s obaveznog prešlo na dobrovoljno članstvo u Komori, kada je u Hrvatskoj radilo samo nekoliko kompanija iz Srbije, obujam vanjskotrgovinske razmjene bio je znatno manji, a intenzitet gospodarske i političke suradnje niži nego danas.

Tada je procijenjeno da je zbog blizine tržišta (iz Beograda do Zagreba autocestom stiže se za četiri, najviše pet sati, a nakon dvadeset i tri godine ponovo je uvedena zrakoplovna linija između glavnih gradova) i u uvjetima suvremenih komunikacija racionalnije da se hrvatsko, kao i ostala tržišta u regiji, pokrivaju iz sjedišta PKS-a u Beogradu.

Planirate li njegovo ponovno otvaranje?

Iz današnje perspektive, kada su okolnosti drugačije, s promjenom političke klime, s buđenjem regionalnih inicijativa i rastućim trendom u bilateralnoj suradnji, ponovo razmišljamo o otvaranju predstavništva. Istina, malo je vjerojatno da će to biti ove godine.

Pitanje predstavljanja srpskog gospodarstva u regiji, forme i dinamike širenja predstavničke mreže jedna je od važnih stavki kojima ćemo se baviti u narednim mjesecima, u sklopu kreiranja novog modela ekonomske diplomacije Srbije u svijetu.

U svakom slučaju, raduje nas odluka da se Hrvatska gospodarska komora već ove godine, ponovnim otvaranjem svog predstavništva, vraća u Beograd. Vjerujem da će to dodatno doprijeti inače odličnim odnosima dviju komora i ojačati suradnju poslovnih zajednica koje predstavljamo.

Vratili ste ukinuto obavezno članstvo u Komori. Je li otpor poslodavaca bio velik i kakvi su efekti?

Ako je u startu bilo dilema i nerazumijevanja u dijelu javnosti toga zašto je važno da članstvo bude zakonski obavezno, gospodarstvenici u Srbiji danas prepoznaju neosporan interes, i poduzetnika i poduzeća, i malih i velikih kompanija da budu članice Privredne komore Srbije kao reprezentativnog zastupnika cijele privrede i njezinog efikasnog servisa.

Pitanje obaveznosti članstva nije pitanje novca i članarine, već koncepta za koji se odlučila i većina europskih zemalja, uključujući najrazvijenije poput Njemačke i Austrije.

Uvođenje zakonskog članstva unaprijedilo je reprezentativnost Komore i osiguralo to da kao asocijacija svih gospodarstvenika na nacionalnoj i međunarodnoj razini zastupa usuglašen, izbalansiran interes cijele privrede, svih industrija, svih poduzetnika i kompanija, trgovaca i proizvođača, uvoznika i izvoznika. Da ne bi bila klub jednih ili drugih.

Naglasio bih da smo sve poduzetnike i startupove u prve dvije godine poslovanja te sva mala poduzeća s poslovnim prihodom do 20 milijuna dinara (1,2 milijuna kuna) oslobodili plaćanja članarine kako bismo ih rasteretili onda kada im je pomoć najpotrebnija. Ostali (četvrtina ukupnog broja poduzeća) svoj će doprinos plaćati, ali pojedinačno znatno niže iznose nego po dosadašnjem cjeniku.

Kako ocjenjujete gospodarske odnose Hrvatske i Srbije? Gdje vidite najveće prepreke? Koliko su sporadični nacionalistički ispadi opasni za normalnu ekonomsku suradnju?

Ekonomija svuda, ne samo u ovoj regiji, manje ili više trpi utjecaj politike, kao što se i ekonomska kretanja održavaju na politička zbivanja. Iako su politički odnosi Srbije i Hrvatske, unatoč velikom napretku postignutom u proteklih deset godina, i dalje opterećeni nekim neriješenim pitanjima iz prošlosti i povremenim trzavicama, ukupna trgovinska razmjena raste iz godinu u godinu i približava se milijardi eura.

Mada je razmjena daleko ispod potencijala naših privreda i tržišta, u posljednjih deset godina gotovo je udvostručena s 465 milijuna eura u 2006. na 864,3 milijuna eura u 2015., odnosno 903,8 milijuna еurа u 2016. godini. Hrvatske kompanije su, i u vrijeme većih razmimoilaženja na političkom planu, investirale u Srbiji, srpske polako ulaze u Hrvatsku, sve je više i zajedničkih bilateralnih projekata i regionalnih inicijativa, posebno onih na kojima zajedno rade privredne komore dviju zemalja.

Suradnja je prirodni interes naših kompanija, a biznis je kao voda i uvijek nađe put, lakši ili teži. Gospodarstvenici mnogo brže nalaze zajednički jezik i lakše uklanjaju barijere od političara. Gospodarstvenici rješavaju probleme tražeći točke međusobnog interesa te stavljajući u prvi plan ono što obostrano donosi korist, profit i uspjeh.

Duboko sam uvjeren da će političke strasti gubiti na intenzitetu što naše gospodarske veze budu jače i kvalitetnije, što više bude međusobnih investicija i zajedničkih projekata, što naše zajednice budu više prepoznavale ekonomski interes i uživale u rezultatima regionalne suradnje.

Na što se žale srpske kompanije koje rade u Hrvatskoj?

Dok su Hrvatska i Slovenija ušle na naše tržište u jeku privatizacije i pokrenule greenfield projekte, pa danas u Srbiji ima više od 200 kompanija - investitora iz Hrvatske s više od 11.000 zaposlenih radnika, u Hrvatskoj i dalje radi mali broj srpskih kompanija - samo desetak njih.

Stoga su i iskustva srpskih kompanija s hrvatskog tržišta skromna i različita, u svakom slučaju nedovoljna da bi se donosili zaključci o pojedinačnim elementima poslovne klime u Hrvatskoj.

Ako sudimo po listi Doing Business Svjetske banke, koju investitori konzultiraju i uz ostale argumente uvažavaju pri donošenju odluke o tome hoće li uložiti svoj kapital, pred Hrvatskom je, recimo, ozbiljan rad na pojednostavljivanju procedura i ubrzanju procesa dobivanja građevinskih dozvola, kao i na poboljšanju uvjeta za pokretanje biznisa.

To je neke kompanije sigurno zaustavilo, ali više je razloga zbog kojih srpskih kompanija i investicija i danas ima malo na zapadu nekadašnje zajedničke države, posebno u Hrvatskoj. Od neekonomskih, koje smo često navodili, do toga da poduzeća iz Srbije gotovo da nisu sudjelovala u privatizaciji hrvatskih tvrtki, koja je ranije završena.

Usto, ne treba zanemariti ni stanje na domaćem tržištu. Srbija se žestoko bori i za domaće i za strane investitore otvorenošću i atraktivnošću poslovnog okruženja za sve ulagače, ma odakle dolazili: ima manja porezna opterećenja, koja će ove godine biti smanjena najavljenim rezanjem poreza na dobit, i opterećenja na zarade zaposlenih, daje velike poticaje investitorima za zapošljavanje radnika posebno u manje razvijenim krajevima, pa do sporazuma o slobodnoj trgovini koji otvaraju vrata za tržišta s više od milijardu potrošača.

Iz 2016. izašli smo kao jedna od pet najatraktivnijih država u Europi za direktne strane investicije u industrijske objekte. Uvjeren sam da takvi ekonomski razlozi na kraju uvijek prevagnu. Kako je rekao jedan zagrebački novinar: 'To što traže od vas da preregistrirate poduzeće u preduzeće ili obrnuto, nebitno je sve dok je tamo gdje to morate učiniti profit veći.'

U kojim gospodarskim granama srpske kompanije mogu ojačati svoju prisutnost u Hrvatskoj?

Prostora za unapređenje ekonomske suradnje ima u gotovo svim sektorima - u onima kojima sada najviše surađujemo, ali i u onima koje smo samo zagrebli. Mada će nam trebati dosta vremena i truda da povećamo svoje kapacitete i međusobnu trgovinu kako bismo jednog dana dosegli pet milijardi dolara, koliko je iznosila razmjena dviju republika u nekada zajedničkoj državi.

Potražnja na hrvatskom tržištu ukazuje na izvozne šanse srpskih proizvođača svjеžеg vоća i pоvrća, vina i аlkоhоlnih pićа, grаđеvinskog mаtеriјаla, mеtаlne žice i mrеže, proizvoda crnе i оbојеnе mеtаlurgiје, mеtаlske i strojarske, auto i farmaceutske industrije.

Istina je to da svima nama u regiji znači svaki euro od izvoza, da su nam tržišta u okruženju prirodne izvozne destinacije, da je važno da povećamo međusobnu bilateralnu razmjenu, da što više trgujemo i uklonimo sve barijere slobodnom protoku robe i kapitala.

Ali kao suštinsko pitanje malih nacionalnih ekonomija na prostoru bivše Jugoslavije, bilo da su u Europskoj uniji, kao Hrvatska i Slovenija, bilo u Cefti, kao Srbija i ostale zemlje, nije kako da jedni drugima prodamo što više, ni na čijoj će strani biti nekoliko desetaka milijuna eura suficita ili deficita, nego kako razvijati više oblike suradnje, kako udružiti kompanije, njihove reference i slobodan kapital, da bismo zajedno proizvodili i nastupali na trećim tržištima te ozbiljno ojačali izvozni učinak svake zemlje pojedinačno i regije kao cjeline.

Od ključne važnosti je kako realizirati zajedničke infrastrukturne projekte, kako poboljšati poslovnu klimu, ojačati vlastite kapacitete, što više izvoziti i privući što više investitora.

Krajem prošle godine imali smo slučaj da se hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ispričala zato što su u poklon paketima koje je dijelila djeci bile čokolade subotičkog Pionira. Kako komentirate taj slučaj i je li bilo sličnih situacija u Srbiji?

Konačnu odluku o tome što će kupovati donose potrošači u trgovinama, a ne političari. Metalac iz Gornjeg Milanovca je za potrebe planiranja svog tržišnog nastupa angažirao neovisnu stranu agenciju koja je istražila stavove hrvatskih potrošača prema robi proizvedenoj u Srbiji.

Jedan posto anketiranih izjasnio se kako bez razmišljanja kupuje isključivo hrvatsku robu, osam posto bi, ako se nađe pred izborom i pod istim uvjetima, prednost dalo hrvatskom proizvodu, a ostalih 91 posto odlučilo bi se neovisno o tome čiji je proizvod - prema cijeni, kvaliteti, uvjetima prodaje i potrošačkim navikama koje nisu zanemarive na prostoru nekadašnjeg jedinstvenog tržišta.

Jer tko u Hrvatskoj ne zna za jaffa keks, Medeno srce, čokoladne bananice, Smoki, Grand kafu, koji se proizvode u Srbiji? I obrnuto – tko u Srbiji ne zna za Kraševe bajadere, bombone Kiki i Bronhi, Vegetu, sardine Eva, deterdžent Faks, proizvedene u Hrvatskoj. Oni nisu samo srpski ili hrvatski proizvodi, oni su realno regionalni brendovi, ma koja ih tvornica u Hrvatskoj ili Srbiji proizvela i ma u čijem vlasništvu, domaćem ili stranom, bila.

Da ne ostanem dužan odgovor, pitali ste me je li takvih situacija bilo u Srbiji. Odgovor je ne, posljednjih godina, što me raduje.

Kakvu suradnju imate s HGK-om i s njegovim predsjednikom Lukom Burilovićem?

Privredna komora Srbije i Hrvatska gospodarska komora su prve institucije koje su nakon zbivanja devedesetih obnovile veze i tako napravile značajan korak ka normalizaciji odnosa dviju zemalja. Danas kolega Burilović i ja imamo odlične kolegijalne i više od toga - prijateljske odnose, a naše komore uspješnu bilateralnu suradnju i svakodnevnu komunikaciju na svim nivoima.

Primjera radi, u rujnu 2015., kada je došlo do blokade granice, istu večer predsjednik Hrvatske gospodarske komore i ja dali smo izjave u kojima smo tražili deblokadu, aktivirali smo naše kompanije i obratili se za pomoć Bruxellesu. Hrvatska komora je podržala našu inicijativu za petogodišnje produženje autonomnih trgovinskih mjera Europske unije za zemlje zapadnog Balkana.

Posebnu kvalitetu u međukomorskoj suradnji, koja uključuje partnerstvo u Dunavskom i Jadransko-jonskom transnacionalnom programu u protekle dvije godine, daju zajednički rad i inicijative u okviru Komorskog investicijskog foruma (KIF), koji čini osam nacionalnih komora regije - šest komora zemalja zapadnog Balkana, članica Berlinskog procesa - i komore Hrvatske i Slovenije, s ukupno 350.000 kompanija.