Sa Zdenkom Adrovićem, bankarom s više od 30 godina iskustva u sektoru, koji je 17 godina proveo na čelu Raiffeisen banke, razgovarali smo nakon što je prezentirao novinarima kvartalne poslovne rezultate banaka i trendove koji se bilježe na tržištu. Hrvati, kao što je već dobro poznato, sve češće posežu za gotovinskim kreditima, ali ih sve češće uzimaju u domaćoj valuti te uz fiksne kamatne stope, poučeni nedavnom prošlošću.

Naš sugovornik otvoreno progovara o najtežim temama i vrlo vješto secira današnje društvo, koje se previše bavi dnevnom politikom, crnom kronikom i senzacijama. Ljuti razgovori, kaže, vode se po kafićima dok mladi, koji više nemaju volje boriti se za svoj položaj u Hrvatskoj, nažalost, odlaze raditi u inozemstvo. Treba nam stotinu novih tvornica, treba nam stabilna porezna politika, treba nam euro i korjenita promjena regulative koju ćemo prilagoditi ljudima, jasan je Adrović.

Uvođenje eura u Hrvatsku u javnosti, ali i među bankama vruća je tema. Smatrate li da smo u pravom trenutku za uvođenje eura i trebamo li se požuriti?

Manje je važna tema kada je pravo vrijeme za uvođenje eura, a puno je važnije znati omjer troškova i koristi koje imamo kao društvo i država. Prema analizama koje smo radili, koristi premašuju troškove uvođenja i to je bitno. Nismo iskoristili razdoblje kad smo 'pametnom politikom' s vlastitom valutom mogli pomaknuti stvari na bolje, tako da nam sada jedino preostaje uvesti euro u neko dogledno vrijeme. Procedura uvođenja je definirana, ali je dio te odluke politički, a dio je vezan uz gospodarstvo. Euro se najranije može očekivati 2023. godine, realnije 2024. godine. Najvažnije je tih pet godina iskoristiti za reforme kako bi gospodarstvo dočekalo euro što spremnije, ali to i nema izravne veze s eurom, već reforme moramo provoditi sami radi sebe.

Iako naši građani štede i zadužuju se u eurima, ideja njegova uvođenja naišla je na popriličan otpor. Čudi li vas to?

Zapravo i ne. Naši sugrađani imaju mišljenja o raznim fenomenima iz društvenog života. Imali smo prilike to vidjeti na izborima za Europski parlament. Građani još uvijek ne znaju sve prednosti uvođenja eura. Takve analize nisu se objavljivale niti prezentirale učinkovito i često, u našim medijima imate izvještaje koji su kombinacija crne kronike i senzacije, a ne racionalne stvari o kojoj bi jedna nacija trebala razmišljati i govoriti. Građani su uplašeni pojavom jednokratne inflacije, pa imaju negativno mišljenje o euru.

Trebamo li se bojati poskupljenja kada se uvede euro?

Statistika pokazuje da je utjecaj uvođenja eura na inflaciju minoran i jednokratan te iznosi oko 0,2 posto u trenutku konverzije, što nije šokantno i od toga ne treba bježati. Konverziji se pripisuju promjene cijena koje ona nije izazvala. U Hrvatskoj smo u proteklih 20 godina imali višu inflaciju od one u eurozoni, iako nismo uveli euro. Pogledajte samo što se kod nas dogodilo u zadnje tri godine s cijenama nekretnina i najmova.

Što biste vi rekli prosječnom protivniku uvođenja eura, zbog čega bi njemu bilo bolje napustiti kunu?

Mala smo i otvorena ekonomija koja se susreće s valutnim rizikom, puno je kredita s valutnom klauzulom i država se zadužuje u stranim valutama. Kada svi budemo imali primanja i kredite u eurima, nestaje valutni rizik, nestaje taj rizik koji nosi naše gospodarstvo, smanjuje se naša rizičnost i postajemo atraktivniji ulagačima. Imat ćemo niže kamatne stope, dužnici će mirnije spavati, a imat ćemo i pristup likvidnosti Europske središnje banke i Europskog stabilizacijskog mehanizma. Sve je to pozitivno za investicije, ekonomsku aktivnost i zapošljavanje.

Što uvođenje eura znači za banke?

Banke bi, ako se gleda kratkoročno, trebale biti protiv eura jer će izgubiti prihode od konverzije valuta i raznih naknada. To je najmanje milijardu kuna godišnje. Ali dugoročne koristi će prevladati jer će biti manji regulatorni troškovi, pa će se stvoriti uvjeti za pad kamatnih stopa. Uvođenje eura dodatno će potaknuti konkurenciju među bankama, što je odlično za klijente. Banke su umorne od valutne klauzule, a u javnosti je stvorena pogrešna percepcija da bankama valutna klauzula koristi, no mi njome štitimo novac naših štediša koji su u velikom dijelu u euru. Kod dužnika to stvara strah jer se plaše pada kune, a bankari dnevno moraju upravljati tim rizikom, koji će uvođenjem eura jednostavno nestati.

Gotovinski krediti su hit u zemlji, potrošnja cvate. Bojite li se kao šef udruge banaka neke vrste dužničke krize?

Banke u Hrvatskoj imaju kapitalnu adekvatnost od 22,6 posto. To znači da je svaka peta kuna u bankama novac vlasnika, što je izuzetno visok postotak. To je, naravno, jako dobro jer čini banke otpornijima na udare krize. Kada se građani zadužuju u kunama ili ako uzimaju kredite s valutnom klauzulom, kombiniraju ih s fiksnom kamatnom stopom, pa rizici više nisu kakvi su bili prije deset godina. S druge strane, i kad bi se dogodila neka svjetska kriza, ona više ne bi imala oblik kao ona iz 2008., kada je primarno bila financijska, pa se prelila u gospodarstvo. Iduća kriza će se prije dogoditi zbog trgovinskih ratova ili velikih promjena u cijeni nafte.

Je li vas iznenadio rast BDP-a od 3,9 posto u prvom kvartalu, koji je velikim dijelom rezultat potrošnje građana. Možemo li biti zadovoljni?

Ne idemo dinamikom koja odražava naše ambicije, ne razvijamo se dovoljno, prepreke tekućem poslovanju su velike, kao i prepreke u investiranju. Rast BDP-a je ovisan više o potrošnji građana jer je optimizam potrošača velik. Ljudima raste raspoloživi dohodak i zbog većeg broja ljudi koji rade, a i zbog nešto većih plaća. Imate i investicije koje su rasle 11 posto, ali to nisu investicije u privatni sektor. Investira se u ceste i mostove, što je u redu, ali mostovi dižu BDP samo dok se grade, ne i dugoročno.

Što bi nam po vama onda trebalo napraviti?

Ima zemalja koje koriste 15-20 mjera za privlačenje investicija, poput recimo obećanja investitoru da se idućih deset godina neće mijenjati njegov porezni položaj. Kod nas nema te sigurnosti, niti sklonosti vlasti da se obećaju takve stvari. Primjerice, Vlada načelno drži smjer smanjenja poreza i parafiskalnih nameta i onda Ministarstvo turizma predloži zakon koji Sabor izglasa i povise članarinu za turističke zajednice s 300.000 na 7,8 milijuna kuna godišnje. To je povećanje od gotovo 30 puta! K tome, tu su i veliki nameti telekom industriji, što predstavlja parafiskalno oporezivanje. Trebalo bi nam, da se tako izrazim, stotinu novih tvornica, a tu investicije ne dolaze, već odlaze u Mađarsku, Slovačku i Sloveniju i druge susjedne zemlje. Naši ljudi vole često reći - ma što će vam ta tvornica automobila. Da, u početku ona samo zapošljava radnike, ali s vremenom ona razvija prvi, drugi i treći red dobavljača. Automobili se neće prestati proizvoditi ni kupovati u idućih 50 godina. Onaj tko bude imao tu industriju dobro će je iskoristiti. Imamo domaće dobavljače auto dijelova, ali to je mali broj firmi koje su uspjele. To su oaze, a nama treba cijelo polje.

Je li uopće moguće pokrenuti industriju s obzirom na demografske trendove i manjak radnika?

Demografija je naš najozbiljniji problem i nema pravog rješenja. Starenje stanovništva je isto tako ozbiljan problem. Što je više mladih ljudi, društvo je revolucionarnije, stariji ne dižu revolucije. Moramo naći način da vratimo mlade. Mladi su razočarani i odlaze u inozemstvo. Lakše im je raditi u Njemačkoj nego se boriti za svoj položaj u Hrvatskoj. Tenzije u društvu su velike, ali ne odlaze dalje od 'teških' razgovora u kafićima.

Kako na tome tragu komentirate mirovinsku reformu i inicijativu rušenja produljenja odlaska u mirovinu sa 67 godina?

Ne vidim zašto ljudima ograničavati odlazak u mirovinu. Ako čovjek hoće otići ranije i to je spreman platiti kroz bitno manju mirovinu, ja bih tu bio liberalan. Isto tako ne vidim problem u tome zašto netko tko hoće ne bi mogao raditi do 70. godine. Društvo se promijenilo, a Hrvati trebaju raditi daleko više jer je prosječan staž umirovljenika svega 30 godina, što je jako malo i zna se kakvu se mirovinu može očekivati za toliko staža. Umirovljenika već sad ima milijun i 200.000, mladi odlaze i to je i put i recept za katastrofu. Treba nam manje ograničenja, liberalno radno zakonodavstvo i korjenita promjena regulative, koja treba biti prilagođena ljudima.

Bivši guverner Željko Rohatinski nedavno je istaknuo da bi država mogla pomoći gospodarstvu, točnije brodogradilištu Uljanik, 'štampanjem' kuna. Je li to pravi put?

Istup bivšeg guvernera nisam shvatio kao da se zalaže za neko opće 'štampanje' novca i kreditiranje besperspektivnih poduzeća. Pitam se tko bi uopće taj 'naštampani' novac dao Uljaniku. Tamo nije bilo sustava odgovornosti rukovodstva ni odgovarajuće poslovne politike. Stoga ne vjerujem da je on to zaista mislio. Za dobre klijente ima novca, ali za slučajeve poput Uljanika bojim se da nema toga tko bi im ga dao. Rješenja je trebalo tražiti ranije, teško da Hrvatska sama u toj industriji može biti konkurentna. Ali s partnerima ili transformacijom u neke druge proizvodnje moglo se uspjeti da se netko ozbiljno bavio time.

Jesu li za to krivi menadžeri, vlasnici, netko treći?

Nažalost, ne cijenimo menadžerski sloj, a to je tako kada je gospodarstvo nisko na našoj listi prioriteta. Primjerice, turizam je naše strateško opredjeljenje, a mi imamo škole samo za konobare i kuhare. Nemamo školu u kojoj ćemo čovjeka naučiti kako da upravlja hotelom od pet zvjezdica. Te se vještine uče. Dakle, orijentirali smo se na turizam, a obrazovanje u tom smjeru ne ide. Možda bi trebalo razmisliti o slanju kadrova u inozemstvo da vide kako se radi. Ali mi kao društvo imamo malo drugačije prioritete.

Kad smo kod političara, je li točno to da je 20.000 dužnika u švicarskim francima tužilo banke za povrat preplaćenih kamata, kao što to tvrdi Goran Aleksić, lider udruge Franak i zastupnik stranke Snaga?

Nemamo tu informaciju. Cijela ta situacija je pomalo tužna jer se tuđa nevolja koristi za nečiju promociju i probitak. Svaka će tužba biti nezavisna od druge jer je svaki slučaj različit, pa će i odluke biti različite. Razgovarali smo s pravnim stručnjacima, sucima i velika većina misli da su potrošači koji su napravili konverziju poslije toga izjednačeni s onima koji su imali kredite u eurima, zbog čega nemaju ekonomski interes za tužbu. Ako bi i uspjeli u tužbi, bili bi privilegirani u odnosu na dužnike u eurima. Nadamo se da neće biti masovnih tužbi. Bankarski sustav je visoko kapitaliziran. U javnosti se spominje brojka od 10 do 15 milijardi kuna, koliko bi mogli iznositi troškovi obeštećenja u scenariju masovnih tužbi. To već zabrinjava, no nadajmo se da do toga neće doći. Sjetite se samo famoznog lex Škibole koji je predstavljen kao rješenje za dvije do tri tisuće dužnika i koji je odbacio Sud Europske unije.

Kako ocjenjujete rad HNB-a, ima li mjesta za poboljšanje regulative?

Naša regulacija je stroga. Napravili smo analizu koja je pokazala da su sve tvrtke koje su otišle u predstečaj bile nedostupne za banke. Shvaćanje regulatora je bilo da takve tvrtke banke ne smiju financirati i do tri godine poslije otvaranja postupka. Nedostajalo je malo elastičnosti u regulaciji, ali što budemo bliži uvođenju eura, regulacija će se internacionalizirati i postati sličnija onoj u Austriji ili Njemačkoj. Naša je regulacija i skupa, mi plaćamo tri puta više za osiguranje depozita nego druge zemlje. Nitko nam ne zna reći zašto je to tako. Ispada da imamo tri puta lošiji bankovni sustav nego razvijene zemlje, što nije točno.

Imate više od trideset godina iskustva u bankarstvu. Koliko su se po vama banke i gospodarstvo promijenili i kako gledate na cijelo razdoblje?

Bankarstvo se jako promijenilo od 2008., a kamoli od 80-ih godina prošlog stoljeća. Tada je sve bilo klasično i ručno, a digitalizacija danas mijenja sve. Prije tridesetak godina imali smo mastodonte poput Ine, Đure Đakovića, Hidroelektre, koji su zapravo tada dobro plivali. Sve se opet promijenilo 1990. Slovenci su svoju industriju relativno dobro očuvali, a mi smo svoje industrijske kapacitete pretvorili u nekretninske projekte koji su propali. U jednom trenutku u građevinskom sektoru imali smo preko 70 posto loših kredita, znači oko tri četvrtine projekta bilo je loše zamišljeno, a većina toga napravila se na temeljima bivših industrijskih postrojenja. Tako smo se deindustrijalizirali, a to je teško promijeniti osim ciljanim investicijama i dobrim politikama.

Mogu li se po vama naše banke nositi s digitalnom konkurencijom i fintech rješenjima?

Većina građana neće se odlučiti dati svoj novac nekome koga ne poznaju, tko se pojavio samo u reklami ili je još uvijek startup. Naši ljudi su konzervativniji i neće samo tako lako dati nekome da manipulira njihovim novcem. U srednjem razdoblju banke će nuditi svoja aplikativna rješenja i slijediti ono što rade manje tvrtke, što će dovesti do još veće konkurencije. Banke same za sebe mogu napraviti puno toga u digitalizaciji i tako stvoriti velike uštede. Naše banke su vrlo male. Svaka ima svoj model poslovanja, svi žele pokriti sva tržišta. Mislim da to neće biti moguće održati, zbog čega očekujem neku vrstu specijalizacije banaka kako bi se postigle uštede.