'U raspravama o poreznoj reformi može se čuti kako je riječ o nepravdi. Plaće neće rasti onima koji primaju najniže plaće, ali će rasti onima s većim plaćama.

Ne radi se ni o kakvoj nepravdi. Plaće osoba na minimalcu (i općenito plaće osoba s nižim primanjima) neće rasti zbog toga što ljudi na minimalcu uopće ne plaćaju porez na dohodak. Stoga se s najnižim neto plaćama neće dogoditi ništa kada se mijenja porez. Neto plaće se mijenjaju samo onima koji plaćaju porez na dohodak.

Dakle, ishod porezne reforme bit će naizgled nepravedan, zato što je porezni sustav već pravedan. Ako se želi raspravljati o plaćama u kontekstu pravednosti, prvo treba raspraviti razlike u plaćama, a tek onda poreze.

Egalitarizam i progresivni porez na dohodak

Egalitarijanski pogled, koji je već ugrađen u naš porezni sustav, polazi od toga da je teško razlučiti koliko uspjehu u životu doprinosi zajednica (koja prenosi kulturne norme, pruža usluge odgoja i obrazovanja), a koliko pojedinac. Uz to, naglašava se važnost kohezije i društvene solidarnosti, pa se zaključuje da oni koji imaju više, moraju platiti više. To je razlog za progresivan porezni sustav kakav imamo. Do sada se na neto plaće iznad 13.200 kuna povrh odbitka plaćalo 40% plus prirez, dok oni s nižim dohocima plaćaju puno manje ili - ništa.

Alternativni pogled polazi od stava da je porezna progresija nepravedna. Veće plaće imaju oni koji su završili više škola i više rade. Da je porezna stopa jednaka za sve, oni bi ionako plaćali veće apsolutne iznose poreza. No uz veće porezne stope iznad nekoga praga, bolje plaćeni ljudi plaćaju i relativno više poreza. Stoga se progresivne porezne stope mogu promatrati i kao porez na duljinu školovanja, predan rad, te druge osobne sposobnosti koje osiguravaju bolja primanja. Porezna progresija, u krajnjoj liniji, može biti destruktivna. Ljudi s većim potencijalima za zaradu mogu osjetiti poticaj da rade manje nego što bi radili da su porezi niži, ili mogu iseliti nekamo gdje je odnos realnih plaća i poreza povoljniji.

Upravo ti negativni efekti progresivnog poreza potaknuli su vladu na ublažavanje porezne presije i progresije. Predložena reforma polazi od smanjenja najviše porezne stope (s 40% na 36%), a stopa od 36% primjenjivat će se na viši prag iznad 17.500 kuna na mjesec, umjesto, kao sada, iznad 13.200 povrh odbitka. Kritičari u tome vide sljedeći problem: zanemarila se činjenica da treba povećati životni standard osoba koje primaju minimalnu ili nisku plaću, kako bi i njima rasla primanja, odnosno, kako se ne bi povećale nejednakosti.

Život na minimalcu

Minimalna neto plaća u Hrvatskoj trenutačno iznosi 2.496 kuna neto i stalno se usklađuje, tako da ne zaostaje za troškovima života. Međutim, sindikati su na sjednici Gospodarsko-socijalnog vijeća predložili da se minimalna plaća poveća za oko 23%, na 3.080 kuna neto na mjesec. Smatraju da bi takva mjera trebala pratiti poreznu reformu kako bi svi osjetili neku korist od rasta plaća.

Prijedlozi za povećanje minimalne plaće u javnosti su popularni i mnogima se doimaju logični, jer se na povećanje minimalca gleda kroz prizmu raspodjele između kapitala i rada. U redu je da radnici dobiju više, a poslodavci manje. Međutim, minimalne plaće dobiva relativno mali broj radnika. Koncentrirani su u tradicionalnim, dakle, radno intenzivnim i nisko profitabilnim industrijama, poput drvne i tekstilne. Stoga bi pretjerano podizanje zakonom propisane minimalne plaće moglo otjerati mnoga poduzeća iz posla u tim djelatnostima. Proizvodnja i prodaja ne bi mogle pratiti snažan rast troškova rada, pa bi poduzeća bila primorana na smanjenje broja radnika ili zatvaranje.

Prema tome, treba paziti da se povećanjem minimalne plaće ne napravi više štete nego koristi. To ne znači da se minimalne plaće ne bi trebale povećavati. Naprotiv, zagovornik sam eksperimentiranja s minimalnim plaćama kako bi se vidjeli njihovi stvarni efekti i kroz to oblikovale najbolje politike.

Na primjer, povećanje minimalne plaće ima smisla kada gospodarstvo raste. Čak i ako se pretjera s visinom minimalne plaće, pa zbog toga neki ljudi u tradicionalnim industrijama ostanu bez posla, lakše je naći drugi posao u uvjetima rasta, nego u uvjetima recesije. Slijedom iste logike, u uvjetima recesije minimalne plaće bi se trebale smanjivati. Tako bi se povećale šanse da najlošije plaćeni radnici zadrže posao, jer u recesiji drugi ne mogu naći. Nažalost, upravo u uvjetima recesije često se griješi podizanjem minimalnih plaća, što u konačnici ide na štetu radnika čije radno mjesto postaje ugroženo u najgore vrijeme.

Pouka glasi da u pitanjima minimalne plaće treba suspregnuti egalitarističku intuiciju i postupati oprezno, uz puno analize kako bi se unaprijed sagledali svi efekti.

Nejednakosti u raspodjeli dohotka

Što je s nejednakostima u raspodjeli dohotka? U Hrvatskoj se ne objavljuju detaljni pokazatelji o raspodjeli dohotka, ali na temelju onoga što o raspodjeli znamo može se izračunati da predložene porezne promjene neće bitno povećati nejednakosti u raspodjeli dohotka. Jer, raspodjela za najveći broj ljudi prvenstveno ovisi o zaradama, a ne o porezu na dohodak.

Prema tome, predloženu poreznu reformu trebali bi podržati i oni koji problem promatraju iz egalitarističke perspektive, osobito ako od siječnja dođe do i do korekcije minimalne plaće. Statički gledano, odnosi u raspodjeli neće se poremetiti. Dinamički gledano, rast plaća liječnika, menadžera i programera u zoni iznad 15 tisuća kuna na mjesec više će utjecati na potrošnju u dućanima i turizmu, nego na prodaju jahti i Mercedesa. To će posredno poboljšati poslovanje poduzeća u kojima rade i osobe s nižim primanjima, čime rastu šanse i za njihova bolja primanja u budućnosti', zaključio je Šonje.