Radna mjesta u zemljama istočne i južne Europe nose najveći rizik od automatizacije, stoji u nedavno objavljenoj studiji koju su napravili stručnjaci Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD, Organisation for Economic Co-operation and Development). Istraživanje se temeljilo na anketi provedenoj u 32 zemlje članice OECD-a i rezultati općenito pokazuju da su 'poslovi u anglosaksonskim, nordijskim zemljama te Nizozemskoj manje podložni automatizaciji od poslova u istočnoeuropskim i južnoeuropskim zemljama, Njemačkoj, Čileu i Japanu'.

Automatizacija poslova i potencijalni problemi koji se javljaju uz nju već se godinama kroz javni, a posebno politički život provlače kao tiha i rastuća prijetnja za koju se svi nekako nadaju da će nestati ako na nju ne budu obraćali pažnju. Razloga za to ima sasvim dovoljno. Automatizacija poslova nije nova pojava i povijest nam pokazuje da smo se posljednjih stoljeće i pol sasvim solidno nosili s razvojem strojeva i robota te da još uvijek nismo u situaciji da besposličarimo sedam dana u tjednu. Temelj takvog razmišljanja nalazi se u stavu da koliko god strojevi zamjenjivali ljudsku radnu snagu, razvojem društva i ekonomije uvijek se javljaju neki novi, drugačiji, poslovi koji nadopunjuju nestanak starih - robotiziranih - radnih mjesta.

Kao vrlo aktualan primjer dvojnosti koja karakterizira automatizaciju možemo uzeti ovih dana objavljenu vijest da će poznati proizvođač električnih automobila Tesla privremeno prekinuti proizvodnju u svojoj tvornici u kalifornijskom gradu Freemontu. Zastoji u Tesli nisu ništa novo i dobro je poznato da tvrtka već mjesecima ima problema s uhodavanjem proizvodnje novog Modela 3. No poznati tehnološki poduzetnik Elon Musk, najveći pojedinačni dioničar i istovremeno glavni izvršni direktor Tesle, ovog puta je i objasnio što je razlog tim problemima - prevelika automatizacija. Jednostavnije rečeno: previše strojeva, premalo ljudi, zbog čega je Musk najavio i nova zapošljavanja.

Među komentarima u medijima moglo se pročitati da Musk i Tesla, kao relativni pioniri u proizvodnji vozila, jednostavno nisu prošli iskustvenu školu kroz koju su u proteklih stotinjak godina poslovanja prošli drugi veliki svjetski proizvođači vozila, a koji su naučili da postoji optimalna kombinacija u omjeru radnika i strojeva te da prevelika automatizacija donosi više problema, a time i troškova, nego što ih rješava. Priča iz Tesle samo je jedan primjer situacije do koje može dovesti modernizacija proizvodnje i poslovanja i upućuje na to da se ipak ne mogu baš svi poslovi zamijeniti tehnologijom, ma koliko moderna bila.

Je li onda suvremena automatizacija poslova, uzrokovana strelovitim rastom informatičke tehnologije, stvarno prijetnja državama i njihovim tržištima rada? Jednoznačnog odgovora zasad nema i čak i u spomenutom istraživanju OECD-a navode da rezultati koje su dobili ne znače i da će se sama automatizacija u pojedinim državama upravo ostvarivati u toj mjeri. Tako je i ritam gubitka radnih mjesta zbog sve bržeg uvođenja strojeva i računala u svakodnevne poslove i dalje velika nepoznanica i stvarne je efekte, barem na dulji rok, vrlo teško predvidjeti. No iako ispada da nije poznato koliko će se brzo i na koji način mijenjati tržište rada, ono u čemu se svi slažu to je da se mijenja i da će se nastaviti mijenjati.

Glavni ured Europske komisije za komunikacijske mreže, sadržaj i tehnologiju prošle godine objavio je kratki izvještaj koji se bavi digitalizacijom ekonomije i njenim utjecajem na zaposlenost. U izvještaju stoji kako digitalizacija 'pruža nove prilike, povećava mogućnosti za samozapošljavanje (...) i unosi raznolikost u razvoj karijere'. No ona također stvara 'nove 'sive zone' po pitanju prava radnika i pristupa socijalnoj državi' te se očekuje 'da će radni vijek ljudi biti dulji i manje linearan'. Zbog svega toga 'državu blagostanja treba modernizirati kako bi mogla odgovoriti na te izazove'.

Državne politike bi se stoga morale graditi imajući u vidu novu stvarnost u kojoj će biti sve manje slučajeva da se radni vijek provede u jednoj organizaciji, a sve više onih u kojima će odrasli mijenjati karijeru i nekoliko puta tijekom radnog vijeka. Države će svojim građanima morati pružiti adekvatno okruženje u kojem će moći izučiti nove vještine i prebaciti se u nove profesije.

Rezultati OECD-ova istraživanja pokazali su da, gledano po pojedinim vrstama poslova, najveći rizik od automatizacije imaju poslovi u poljoprivredi i lovu, proizvodnji odjeće, poštanskim i dostavljačkim uslugama, pripremanju hrane i pića te ribolovu. S druge strane, najmanji rizik da će ih zamijeniti strojevima imaju zaposleni u školstvu, menadžeri i oni na visokim pozicijama u uredskim poslovima, kao i socijalni radnici, programeri i oni u informacijskim sektorima.

Vrlo interesantan rezultat studije je i to da je rizik od automatizacije poslova najviši u poslovima koje drže mladi. Taj zaključak upućuje na činjenicu da će digitalizacija i robotizacija imati najviše utjecaja na nezaposlenost mladih, no za razliku od onih na kraju radnog vijeka, čija su radna mjesta pod tek nešto manjim rizikom, mladi se puno lakše prilagođavaju novim poslovima, što je barem jedna sitnica koja im ide u korist.

Začeci suvremene tihe panike koja dolazi s automatizacijom mogu se tražiti u istraživanju iz 2013. godine, u kojem je objavljeno da je čak 47 posto poslova u Sjedinjenim Američkim Državama podložno visokom riziku od automatizacije u idućih 20 godina. Slična istraživanja u posljednjih nekoliko godina ipak su ponešto snizila tu brojku jer su u obzir uzela detaljnije parametre koji određuju stupanj automatizacije, pa se najniže procjene o udjelu poslova koji se mogu lako automatizirati sada kreću ispod 10 posto. No čak i takva brojka je vrlo ozbiljna. Na primjeru Hrvatske to bi značilo da postoji prijetnja da, uz sadašnje stanje, barem 160 tisuća radnih mjesta jednostavno nestane. Za zemlju u kojoj službena brojka od 400 tisuća nezaposlenih, koliko ih je bilo prije samo nekoliko godina, znači i vrlo ozbiljnu krizu, sasvim je razumljivo kolika je to prijetnja. A radi se o najblažim procjenama.

Rezultati OECD-ove studije pokazali su da gotovo polovica poslova u promatrane 32 zemlje ima vjerojatnost automatizacije iznad 50 posto, što obuhvaća raspon od značajne promjene načina na koji se ti poslovi obavljaju pa sve do potpune automatizacije, a razlike među državama mogu biti značajne.

Od onih obuhvaćenih istraživanjem čak trećina poslova u Slovačkoj može se lako automatizirati, dok je takvih poslova u Norveškoj tek šest posto. U grupi sa Slovačkom s tek nešto povoljnijim brojkama još se nalaze Litva, Turska, Grčka, Japan, Njemačka, Slovenija i Čile, dok na drugom kraju društvo Norveškoj rade Novi Zeland, Švedska, Finska, SAD, Velika Britanija, Nizozemska i Danska. No, kao što je već spomenuto, stvarno ostvarenje tih rizika ovisi o mnogo drugih faktora.

Da robotizacija i automatizacija, usprkos navodnoj prijetnji koju predstavljaju za tržište rada, mogu biti i vrlo dobrodošli, pokazuju neki drugi primjeri. Estonski premijer Jüri Ratas početkom travnja na konferenciji poduzetnika iznio je jedan od glavnih načina da se u toj zemlji riješi problem nedostatne radne snage – automatizaciju. Estonija je samo jedan od primjera jer slični problemi muče i poduzetnike u drugim istočnoeuropskim državama te u nedostatku radnika pribjegavaju sve većim investicijama u strojeve. Ako se uzmu u obzir i sva predviđanja o negativnim demografskim kretanjima, barem u ovoj regiji, strojevi i roboti možda i neće biti tako problematično rješenje.

Automatizacija je tako, čini se, usprkos nekim recentnim događajima koji možda ukazuju na suprotno, neizbježna i nezaustavljiva. No u kojem će se ritmu odvijati i što će sve biti njome obuhvaćeno, u ovom trenutku tek je puko nagađanje. Ono što je sigurno to je da ćemo barem još neko vrijeme s razlogom slaviti Praznik rada kao privremeni odmak i odmor od svakodnevne poslovne groznice. Koliko će vremena proći i hoće li ikad doći trenutak kad će takvo obilježavanje postati izlišno, nitko ne zna. No to ne znači da nećemo jednog dana moći simbolično isključiti robote 1. svibnja. Da ih podmažemo.