U Hrvatskoj je nekoliko stotina turističkih zajednica, gotovo u svakom gradu, općini i županiji, zapošljavaju relativno velik broj ljudi koji od države primaju plaću, odnosno žive od ubiranja boravišne pristojbe od turista i članarina gospodarskih subjekata u svojim sredinama, što pokazuje da je sustav glomazan te mu kao i svakom drugom treba povremeno restrukturiranje.

Već se godinama taj sustav treba reformirati, uvesti više nadzora i kontrole profesionalizirati, što znači i isključiti prilično jake političke utjecaje pri izboru čelnih ljudi turističkih zajednica, ali za sve to kao da nije bilo dovoljno ni strukovne pa ni političke volje.

Poznata je stvar da je ministar turizma ujedno i predsjednik HTZ-a, kao što su to na nižim razinama i župani, gradonačelnici i načelnici, te upravo o njima najviše ovisi kako će te zajednice raditi. Svaka od njih ima i direktora, operativca sa svojim timom, kao i Glavni ured HTZ-a na čijem je čelu zadnjih više od deset godina Niko Bulić koji od kraja prošle godine ima funkciju v. d. direktora dok se ne izabere novi.

Direktori lokalnih turističkih zajednica bez predsjednika odnosno turističkog vijeća kojim on predsjedava ne može donositi gotovo nikakve samostalne odluke. I sve je to uređeno Zakonom o turističkim zajednicama, a situacija na terenu pokazuje da neke turističke zajednice ne rade ništa ili nedovoljno, da su direktori, pa i predsjednici pojedinih turističkih zajednica zapravo nezainteresirani za turizam, a malo ih je uopće na tim funkcijama koji imaju stručno turističko obrazovanje i praktično radno iskustvo u turizmu.

Stoga se malo koja turistička zajednica u Hrvatskoj bavi onim što joj i zakon propisuje, uz promociju, i destinacijskim menadžmentom i razvojem proizvoda objedinjavanjem i povezivanjem svih subjekata u lokalnoj zajednici. One pak koje su to i činile nerijetko su se suočavale s nerazumijevanjem, raznim blokadama i odbijanjem suradnje lokalnih moćnika, političara i samog stanovništva.

Najavljujući restrukturiranje sustava turističkih zajednica, ministar turizma Ostojić ističe da je to, kao i profesionalizacija, povremeno potrebno svakom sustavu ili sektoru, pa tako i hrvatskom turizmu, vežući to za konkurentnost koje nema bez kontinuiranog praćenja trendova na međunarodnom tržištu, a koji se izrazito brzo mijenjaju.

Na sve izazovnijem tržištu hrvatski turizam može konkurirati samo ulaganjem u kvalitetu infrastrukture i novih sadržaja i još prije u obrazovanje kadrova u turizmu, stoga će njegovo ministarstvo posebne napore usmjeriti upravo na obrazovanje budući da je ono, formalno ili neformalno, jedan od ključeva uspjeha.

'Restrukturiranje sustava turističkih zajednica treba ići u pravcu preciznijeg definiranja uloga pojedinih razina sustava, s tim da bi niže razine trebale obavljati informativnu funkciju, organizirati pojedine manifestacije i informativne punktove za goste te, naravno, biti pokretači novih proizvoda i motiva dolaska', ističe Ostojić.

Regionalne turističke zajednice bi se trebale pretvoriti u destinacijske organizacije za menadžment i obavljati dio promotivne funkcije, dok bi nacionalna turistička organizacija trebala obavljati nacionalnu turističku promociju.

'Turističke zajednice odigrale su veliku ulogu u organiziranju i promociji hrvatskog turizma, ali ipak moraju moraju biti aktivnije, a ne da budu samo puki redistributeri automatizmom prikupljenih sredstava, što, nažalost, ima slučajeva. To se ne smije događati jer to, a pogotovo njihovo jako politiziranje, dovodi do opasnosti da se sustav praktički ukine', kaže Ostojić.

Da bi turističke zajednice doista postale mjesta s kojih se upravlja destinacijom, a to je hrvatskom turizmu uz produljenje sezone i nove investicije i najpotrebnije, potrebne su, kaže, tri stvari – precizniji zakon koji će definirati nadležnost i obveze sustava na svim razinama, zatim ozbiljniji, intenzivniji i proaktivniji pristup privatnog sektora te da javni sektor profesionalnije shvaća ulogu turističkih zajednica koje nisu samo mjesto s kojeg se uzima novac i usmjerava u projekte koji se iz bilo kojih razloga ne mogu financirati iz jedinica lokalne samouprave, a u njihovoj su nadležnosti.

Turističke zajednice su, smatra Ostojić, mjesta gdje bi se trebalo odlučivati o sudbini turističke destinacije, od izrade strateških planova razvoja, pozicioniranja i praktički svega onog što znači upravljanje destinacijom.

Nakon odluka na lokalnoj razini treba vidjeti mogućnosti financijske ili neke druge potpore, pri čemu je uvjeren da se na lokalnoj razini, uz jasno definirane okvire funkcioniranja, najbolje može rasporediti novac koji je ondje zarađen. Decentralizacija je, zaključuje, jedan od uvjeta bržeg razvoja.