Na svakih deset zaposlenih osoba u Europskoj uniji 2018. godine u prosjeku njih osam radilo je puno radno vrijeme (ukupno 184 milijuna), a dvije su imale nepuno radno vrijeme (ukupno 46 milijuna), pokazuje istraživanje Eurostata.

Pritom je većina zaposlenih s nepunim radnim vremenom, poput majki s malom djecom ili osoba koje se skrbe o nekom starijem članu obitelji, dobrovoljno odabrala part-time posao.

Međutim dio radnika bio je prisiljen prihvatiti raditi part-time jer nisu mogli dobiti stalni posao s punim radnim vremenom. Od 46 milijuna ljudi sa skraćenim radnim vremenom, osam milijuna njih bilo je 'podzaposleno', što znači da su željeli raditi više sati.

Udio onih koji su part-time posao prihvatili iz nužde, a željeli bi raditi više, u ukupnom broju zaposlenih s nepunim radnim vremenom znatno se razlikuje u državama članicama Europske unije. Većina radnika sa skraćenim radnim vremenom u dobi od 15 do 74 godine željela je raditi više sati u Grčkoj (70 posto radnika sa skraćenim radnim vremenom) i Cipru (52 posto), a slijede Španjolska (45 posto) i Portugal (37 posto).

Na suprotnom kraju ljestvice je Češka, u kojoj samo pet posto zaposlenih s nepunim radnim vremenom nije zadovoljno svojim statusom. Slijede Nizozemska i Estonija (obje 9 posto) te Luksemburg i Njemačka (obje 10 posto).

Pritom treba naglasiti da su nedovoljno zaposleni radnici sa skraćenim radnim vremenom pretežno žene.

U Hrvatskoj je, zbog ograničenja u radnom zakonodavstvu, znatno manje zaposlenih s nepunim radnim vremenom nego u drugim europskim državama. Lani je takav status imalo samo 27.000 zaposlenih, što je manje od dva posto ukupno zaposlenih. Od navedenog broja nešto manje od trećine su radnici koji su željeli stalni posao, ali ga nisu mogli dobiti.