Europski sud za ljudska prava donio je presudu u slučaju Oliver Žulić protiv Hrvatske, koja je donesena protiv samog gospodina Olivera Žulića, ali je s druge strane potpuno na strani svih potrošača koji su konvertirali CHF kredite u EURE.

Naime, gospodin Žulić tražio je da mu Republika Hrvatska nadoknadi troškove postupka nakon što je povukao svoju tužbu s obrazloženjem da je konverzijom banka (PBZ) ispunila njegov tužbeni zahtjev konverzijom. Prethodno je Žulić tužio PBZ zbog preplaćenih kamata po CHF kreditu, nakon toga je 2015. izvršio konverziju na temelju tzv. Zakona o konverziji te je povukao tužbu jer u to vrijeme još nije bila ništetna valutna klauzula. U tome povlačenju tražio je da mu banka plati sudske troškove s obrazloženjem da je banka konverzijom ispunila tužbeni zahtjev. No, odbijen je sa zahtjevom za naplatu sudskih troškova na županijskom sudu, na Vrhovnom sudu i na Ustavnom sudu, pa je pravdu potražio na Europskom sudu za ljudska prava.

I taj sud ga je odbio, ali je pritom obrazložio da banka konverzijom nije ispunila njegov tužbeni zahtjev, drugim riječima, konverzijom nije dobio preplaćene kamate i zbog toga nema pravo na troškove. Trebao je gospodin Žulić prema stavu Europskog suda za ljudska prava nastaviti postupak, jer bi u njemu pobijedio i  dobio kako preplaćene kamate tako i sudske troškove!

Europski sud za ljudska prava (Strasbourg) presudio je sljedeće:

1. Tužitelj Oliver Žulić tražio je sudsko utvrđenje ništetnosti kamatne stope prije konverzije i obeštećenje do dana konverzije.

2. Aneksom iz konverzije izmijenjena je odredba o ništetnoj kamatnoj stopi, od dana konverzije.

3. Aneksom nije reguliran povrat naknade na temelju ništetne kamatne stope, do dana konverzije.

4. Banka je također izričito navela u svojoj obrani da konverzijom nije ispunila tužiteljev tužbeni zahtjev.

5. Prvostupanjski sud je utvrdio da bi tužitelj uspio da je nastavio s postupkom, a to znači da banka nije ispunila tužbeni zahtjev, koji bi u suprotnom bio odbijen.

6. Iz svih tih činjenica Europski sud za ljudska prava utvrdio je da tužbenom zahtjevu konverzijom nije udovoljeno, pa stoga tužitelj nema pravo na sudske troškove svojeg odvjetnika.

Citiramo dio te presude koji govori o svemu navedenom:

16. S tim u vezi, Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva u svojoj tužbi tražio da se promjenjiva kamatna stopa sadržana u ugovoru o zajmu proglasi ništetnom, kao i da mu se nadoknade preplaćene kamate (vidi stavak 2. gore). Međutim, aneks ugovora o zajmu izmijenio je kamatnu stopu i valutu zajma, ali nije sadržavao upućivanje na sudski postupak koji je u tijeku ili njegove troškove, niti na pravo na naknadu za navodno preplaćene kamate (vidi prethodni stavak 3.). Nadalje, banka je izričito navela da potpisivanjem aneksa nije udovoljila tužbenom zahtjevu kako ga je formulirao podnositelj. Štoviše, prvostupanjski sud je naveo da bi podnositelj zahtjeva uspio u postupku da nije povukao svoju tužbu (vidi prethodni stavak 6.), što pak implicira da banka nije udovoljila njegovom zahtjevu jer bi u tom slučaju njegov zahtjev bio odbijen kao neosnovan. U takvim okolnostima, Sud nije uvjeren da se može reći da je banka udovoljila zahtjevu podnositelja zahtjeva ili da bi se članak 158. stavak 1. ZKP-a primijenio u korist podnositelja zahtjeva kako bi mu se dodijelila naknada njegovih troškova.

Link na objavu činjenica o toj presudi nalazi se na stranici Vlade RH, koja još nije prevela tu presudu:

https://uredzastupnika.gov.hr/vijesti/nova-odluka-zulic-protiv-hrvatske/904

Nakon svega, moramo nabrojati sve dokaze u prilog činjenici da i nakon konverzije potrošači imaju pravo utvrđivati i potraživati preplaćene iznose kamata i preplaćene iznose tečaja uz pripadajuće zatezne kamate:

1. Vrhovni sud RH je već potvrdio pravni interes za sva ta utvrđenja trima revizijama Rev-2868/18, Rev-18/18 i Rev-1805/20. U tim je odlukama nedvojbeno utvrđeno da nakon zakonske konverzije potrošač ima pravni interes utvrđivati ništetnost iz temeljnog ugovora kako bi na temelju toga utvrđivao tužbene zahtjeve za naknadu štete odnosno za obeštećenje.

2. Sud EU je svojim presudama C-118/17 i C-260/18 nedvojbeno utvrdio da nakon zakonske konverzije nacionalni sud mora utvrditi je li konverzijom potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne odredbe te je li dobio sve nepripadajuće koristi koje je banka stekla primjenom nepoštenih odredaba.

3. Na kraju, Europski sud za ljudska prava je također utvrdio u presudi Žulić protiv Hrvatske da nakon zakonske konverzije hrvatski potrošač ima pravo na preplaćene kamate, jer je taj sud odlučivao o tužbi koja se odnosi samo na kamate, a ne i na tečaj.

4. I konačno, sva sudska vještačenja potvrđuju da konverzijom potrošači nisu dobili oko 40% svojih ukupnih potraživanja, a to znači da bi u slučaju utvrđenja VSRH da oni to pravo nemaju, na kraju platili 40% više novca za otplatu kredita banci nego potrošači s nekonvertiranim kreditima, što bi bio neviđeni primjer nezaknite i neutemeljene diskriminacije.

S druge strane, Sud EU je utvrdio u nekoliko presuda pravo na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora s ništetnom valutnom klauzulom, prije svega to su presude C-118/17 i C-260/18 koje se izravno tiču konvertiranih kredita, ali su tu još i presude C-70/17 i C-655/20 koje su zanimljive i zbog toga što iz tih presuda zaključujemo kako su ništetni svi ugovori koji imaju ništetnu samo promjenjivu kamatnu stopu, dok hrvatski ugovori sadrže ništetnu i kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

Banke nemaju nikakve dokaze kojima bi mogle argumentirano tvrditi kako nakon konverzije potrošači više nemaju nikakva prava, njihove tvrdnje u stvari su najobičnije bezočne laži, pa ćemo se osvrnuti na tri karakteristične ponavljane floskule koje u javnost izbacuje Hrvatska udruga banaka:

1. Kažu tako iz HUB-a da se na Hrvatsku ne primjenjuje Direktiva 93/13.

To nije točno pošto je navedena direktiva sastavni dio našeg zakonodavstva kroz Zakon o zaštiti potrošača. HUB u stvari pokušava izvrnuti odluku Suda EU iz presude C-567/20 u kojoj je rečeno da se direktiva ne primjenjuje izravno na ugovore zaključene prije pristupanja RH Europskoj uniji, međutim to nije niti posebno važno u situaciji kada su Zakon o zaštiti potrošača i Direktiva 93/13 još od 2003. godine sadržajno istovjetni i kada postoji obveza nacionalnih sudova naše pravo tumačiti u skladu s Europskim pravom pa i Direktivom 93/13 bez obzira kada je ona stupila na snagu.

2. HUB tvrdi da je konverzija retroaktivna.

To je još jedna bezočna laž. Konverzija vrijedi od dana kada je potpisana i ugovorena aneksom, a do toga dana vrijedi temeljni ugovor, kao i nakon toga dana u onim dijelovima koji aneksom nisu izmijenjeni.

3. HUB tvrdi da su potrošači dali informirani pristanak na konverziju.

To je još jedna bezočna laž. Potrošači su pristali na smanjenje glavnice i na novu kamatnu stopu koja je određena na nezakonit način, bez pregovaranja s potrošačima. Nažalost, takva nezakonita kamatna stopa morala se prihvatiti da bi se provela konverzija. Potrošači nisu informirani o tome da će za tri godine biti ništetna valutna klauzula i da time dobivaju pravo na obeštećenje. Oni nisu ničim niti uvjetovani da konverziju provedu, jer je to zakonom bilo izričito zabranjeno. Dakle, potrošači nisu dali informirani pristanak kojim bi se odrekli buduće tužbe i potraživanja u slučaju ako valutna klauzula CHF bude utvrđena ništetnom.

Često nam članovi postavljaju pitanje, što će biti s konvertiranim kreditima ako se utvrdi da su CHF krediti ništetni u cijelosti.

Zakonom o obveznim odnosima jasno je i nedvojbeno propisano da ništetan ugovor ne može biti ozdravljen nikakvim novim ugovorom, aneksom ili sporazumom. Stoga, ukoliko bi Vrhovni sud nekakvim čudnim nezakonitim manevrom odlučio da potrošači s konverzijama nemaju pravo na ništetnost cijelih ugovora, dok potrošači bez konverzija imaju pravo na ništetne ugovore, to bi značilo da su potrošači s konverzijama diskriminirani u odnosu na potrošače bez konverzija. Vjerujemo da bi takva odluka pala i na Ustavnom sudu, a posebice na EU sudu za ljudska prava koji se upravo bavi diskriminacijom i ljudskim pravima.

Na redu je Vrhovni sud RH koji ima punu košaru argumenata na temelju kojih mora utvrditi da prihvatom konverzije potrošači nisu obeštećeni, i da imaju pravo na naknadu štete uz pripadajuće zatezne kamate!